Nije mudro pisati kolumnu a istovremeno biti „pod visokim naponom“ odnosno suočen s visokim tlakom, nakostriješen, razdražljiv, ljut…, stoga jer smo (sam) u fazi kada nam ništa ne polazi za rukom, um nije čist, i nejasno vidimo drum. Ili su ljudi postali većinom kratke pameti, ili je ipak maloumna hrvatska politička pseudoelita, ili pak veći dio nje koja vodi ovu državu 23 godine, plus onaj dio koji je to radio i do 1991., samo je promijenio dres, odnosno melodiju? Pogrešno bi bilo generalizirati i tvrditi da su svi koji nas vode politička pseudoelita i da nema još nade. Pišem na temu davanja auto-cesta u koncesiju i skupljanja potpisa za referendum NE DAMO NAŠE AUTOCESTE.
No, prvo se želim „obračunati“ s jednim spadalom koje godinama spama moje kolumne, ponavljajući poput Goebelsa jednu te istu mantru o pobjegulji Lj.R.Weissu, mrzitelju svega hrvatskog itd i tsl. Evo što je taj smiješni i dosadni tip na moj upis ispod teksta „Ne damo naše ceste“(objavljen na Virovitica.net-u) napisao: „Gosp. ljubo ježi mi se koža i tjera me na povraćanje kada čitam vašu „zabrinutost“, „zabrinutost“ vas koji ste za vrijeme srbočetničke agresije digli rep i pobjegli u beč a sada glumatate dušebrižnika za sudbinu naroda i države koju ste kada joj je bilo najteže ostavili na cjedilu“ (navedeno bez ispravljanja pravopisnih grešaka!).
Nije namjera objašnjavati kada sam i zbog čega otišao 1991. u Beč, da sam sve vrijeme rata dolazio u Hrvatsku, da se nisam ogriješio ni o jedan hrvatski zakon ni tada, a ni poslije, da se moje „dušebrižništvo“ može naći u brojnim mojim objavljenim i potpisanim kolumnama, ili tekstovima, da je moja imovinska kartica danas MANJA nego je bila 1991. itd., želim samo naglasiti da sam ispod tog teksta izložio ključnu tezu: davanje hrvatskih auto-cesta u koncesiju STRANCIMA, definitivno je izdaja nacionalnih interesa Hrvatske. Da sad ne ulazim u temu da su nas ti, istina ne svi, poput ove persone, itekako usrećili dolazeći iz Njemačke, Austrije, Kanade, Australije, Argentine, Švedske, Francuske, Škotske…, nahrupivši u „lijepu našu“ ne da bi je gradili i razvijali, nego, osamostalivši je, manje-više opljačkali i zadužili „kao Grčku“!
Svjedočili smo prijevarama i hapanju tipa Sanadera i njegovih epigona, do te mjere da bi danas imali socijalnu samoposlugu u Vukovaru, brojne pučke kuhinje, enormnu nezaposlenost, val iseljavanja, posebno mladih i obrazovanih, bijelu kugu itd. Priča o davanju hrvatskih auto-cesta u koncesiju samo je trebala biti dodana u taj tužni mozaik rasprodaje Hrvatske koja traje već najmanje 23 godine i kojoj sada je očigledno, narod kaže DOSTA!
NITKO NEMA MONOPOL NA DOMOLJUBLJE
I ovom gospodinu želim reći da nitko, pa ni on, nema monopol na domoljublje, niti na proglašavanje iskrene brige za sudbinu žila kucavica ove zemlje, - „dušebrižništvom“!? Time je taj gospodin još jednom pokazao da ne razumije bit ovog slučaja sa monetizacijom auto-cesta i vrijeđa ne samo mene, nego i sve one koji dolaze ovih dana „Ispod sata“ u Virovitici (i diljem Hrvatske) dajući svoj potpis za referendum, akciju koju je pokrenuo sindikat radnika u cestarstvu i agilni Mijat Stanić.
Jer, valja znati što znači PUT PUTUJEM, vožnja auto-cestama kada iza nas ostaju kilometri i kilometri puta, kada prevozimo ljude, robu i hitamo nekome dragome u susret. Putovalo se odvajkada, rimskim cestama, morima i rijekama, oceanima, diližansama, ćezama, fijakerima, vlakom, sve više avionima…Dvadeset i prvo stoljeće ubrzalo je najnovijom tehnologijom maksimalno komunikaciju, prijevoz ljudi i roba; biti prometno izoliran Božja je kazna, i ako to itko zna u Hrvatskoj, to je Virovitica i virovitički kraj zadnjih desetljeća prometno odsječena od najvažnijih prometnih cesta, a to znači i hendikepirana u prilazu važnim gradovima, daleko i od Jadrana, od Osijeka, Zagreba, Budimpešte…, daleko od tržišta. Jer, čemu roba, ako je ne možeš u kratkom vremenu prebaciti do krajnjih korisnika, potrošača…?
Auto-ceste se nisu gradile samo u modernoj Hrvatskoj: danas je već zaboravljen auto-put Bratstva i jedinstva, planiran i većim dijelom izgrađen od Jesenica do Đevđelije, važan evropski pravac! Bratstvo i jedinstvo, kojeg očito nije bilo onoliko koliko smo mislili da ga ima, bratski je pogaženo, a auto-ceste danas ne vode do susjednih republika već do susjednih država…, neke ceste zamalo da ne vode nikamo, kao i onaj most kod Karlovca sagrađen kao da je pao sa Marsa, kao ona auto-cesta prema Dubrovniku, naprasno prekinuta, kao Podravski ipsilon ostao samo u nacrtima… Jedan od ciljeva moderne Hrvatske bilo je proširenje mreže auto-cesta, i gradile su se, bušili tuneli, ponekad teatralno polagali kameni temeljci, zabijale prve lopate i puštale dionice u promet i prije uporabnih dozvola. Malo ili nimalo se nije pitalo iz kojih se sredstava financira gradnja auto-cesta, i jedva se pitalo, ono što je danas ipak ključno pitanje – ekonomska isplativost auto-cesta?
Ne sjedan Jedan ministar, ne jedan institut, mnogo građevinskih firmi sudjelovalo je u toj euforiji - ime ministara ne spominjali, on jedan je stvorio MIT o svojoj ulozi u tim projektima, drugi ministar odobravao je bojanja tunela i dobio – Kalmetinu! Jedan zaposlenik HAC-a danas iznosi nevjerojatne optužbe na račun tadašnjih neimara, koji su, čini se, mislili više na svoj džep i interes, nego na opće dobro… Ukratko, stigle su na naplatu enormni iznosi kredita, ni HAC, ni poduzeće Zagreb – Rijeka d.d., ni država, dakle, svi oni koji upravljaju ogromnim društvenim bogatstvom (što jesu par exellans auto-ceste!) nisu ih u stanju podmiriti, i što sad? Ajmo, po starom modelu rasprodaje dati auto-ceste u koncesiju, monetizirati ih…
TKO JE LOŠ GOSPODAR?
Zalud nam pričaju da to nije rasprodaja, kao auto-ceste ostaju ovdje, „monetizacija“ je eufemizam za još jedno otuđivanje nacionalnog bogatstva! Pokažite nam još jednu državu na svijetu koja 40 godina gradi ceste, i onda ih daje, najvjerojatnije strancima, 40 godina u koncesiju? Izgraditi nešto vrijedno, a poslije biti nesposoban upravljati time i održavati, i sačuvati… može samo loš gospodar, a loš gospodar u ovom slučaju je hrvatska politička i ekonomska pseudoelita (uz časne iznimke), gdje su boje sporedne – nesposobnima se pokazuju i crni, i crveni, i ružičasti, oni koji ni nakon 23 godine još nisu našli model ekonomije u kojoj se može normalno raditi i zaraditi! Našli smo se na kraju auto-cesta, valja zaustaviti automobile (među njima i one bijesne), prisiljeni smo otplatiti kredite, ali i eventualno sa tri milijarde eura krpati i pogoleme rupe u hrvatskom proračunu (sada, pred rebalans proračuna minus je po jednima dvije milijarde, a po drugima čak blizu desetak milijardi kuna!!) )! Suočavamo li se zamalo sa bankrotom države!?
I dobro je da se otvorilo pitanje OTPORA monetizaciji auto-cesta jer njihovo davanje u koncesiju bilo bi gore nego prodavanje državnog i drugih udjela INE, gubitak kontrole nad auto-cestama imalo bi i veliko geostrateško i obrambeno značenje. Možete li zamisliti da MUP plaća stranom koncesionaru ulazak na hrvatske auto-ceste, da pred naplatnim rampama se zaustavljaju vojna vozila, vatrogasna i vozila hitne pomoći itd.? Otpor monetizaciji hrvatskih auto-cesta je POSLJEDNJA LINIJA OBRANE nacionalnih interesa, i gospodi premijeru Milanovću, smiješnom ministru Lalovcu, Hajdaš Dončiću i ekipi, treba poručiti – tražite druge modele za vraćanje dugova, raspišite zajam za ceste, reprogramirajte dugove, narod ima
ogromne ušteđevine, mrtve kapitale…pokrenite konačno gospodarstvo! I pitajte malo za zdravlje i Čačića i Kalmetu i sve one koji su gradili za druge, ali ponajprije za građevinski lobi, za pseudoelitu i u krajnjem, za svoje egoistične, tajkunske
U našoj je županiji više mjesta za prikupljanje potpisa, moj je vrijedna trojka u središtu Virovitice već dobila. Postoji inflacija referenduma, ali ovaj bi bio sasvim logičan. Vjerujem da do njega neće ni doći, ne zato što neće biti dovoljno potpisa, već stoga što se širi val nezadovoljstva ovom namjerom Vlade i narod je zapravo već odlučio:
DOSTA JE RASPRODAJE!