Ne zna svatko živjeti pisanu riječ. Ona traje u nama i kada ju preuzme list papira kojim smo poželjeli ovjekovječiti njenu autentičnost. Ona i dalje vodi svoj ispisani život dok mi sričemo nove. Ona u nama drži život živim da ne zaboravimo na one koje su nas prethodno oformile. Ona nas, ta prva riječ podsjeća da uvijek izabiremo život. Da nam uvijek u našim izborima u životu, život sam bude prvi izbor. Jer život ne može čekati. Život, ovaj naš, ovozemaljski ograničen je vremenom.
I sve dobre stvari imaju kušnju vremena. Ako ne utonu u zaborav, ako ih vrijeme ne pojede, ako su i nakon godina i godina još uvijek svježe, zanimljive, proročanske, žive, tada su prošle ispit. Cijeli naš život je iskušenje. Pred mnogima padamo, ali na mnogima i učimo. Koliko smo spremni ustajati „u rumene zore ili u jasna jutra“ toliko nam život izgleda ljepši i smisleniji. Ponekad nam se čini da vrijeme leti, ponekad nikako da prođe, ponekad se osjećamo zaglavljeni u vremenu. Naročito u vremenima velike kušnje. Kad se često u svojim izborima okrećemo smrti. Smrti, ne samo fizičkoj, kao negaciji sveopćeg života, već smrti neživljenja života u svim svojim mogućnostima, svojim talentima, željama. U našem dobu moderne tehnologije, čini nam se da se vrijeme ubrzava. Pišemo na dnevnoj bazi na društvenim mrežama. Pokušavamo uhvatiti sliku vremena. Možda više sliku sebe u vremenu. Bezbrojnim selfijima. U raznim pozama. Kao da nam jedna nije dosta da bi nas ovjekovječila. Naš karakter. Kao Mona Lisa.
Veliki pjesnik Tadijanović objavio je svoju pjesmu „Visoka žuta žita“ 12 godina nakon njenog nastanka. On je volio ispisivati datume ispod svojih pjesama, pa tako znamo da je nastala 1923. g a objavljena je 1935. g. Pitam se što bi se danas dogodilo sa nekim pjesmama kada bismo ih držali toliko dugo u ladici? Bi li prošle ispit? Bile još uvijek aktualne. Svjedoci jednog vremena koje može biti svjedočanstvo drugom. Danas živimo tako da se utrkujemo s jučer i sutra. Jučer je već zastarjelo, a sutra da ga preduhitrimo u krojenju po vlastitom nahođenju.
No, i jučer i sutra imaju svoje zakonitosti. Jučer se ponavlja u nedogled ako nismo nešto naučili iz njega. Sutra ne dolazi dok nismo otpustili jučer. Tako se čini da se vrtimo u krugu, nesposobni upravljati vremenom. Dok ono upravlja nama. Starimo, iako to ne želimo. Gubimo, iako smo sve učinili da zadržimo. Srljamo, iako nas ono uči strpljivosti. Kunemo i proklinjemo, a ne znamo učiti iz svojih iskustava. Očajavamo jer ne znamo živjeti u trenutku.
Iako i danas klasaju u polju visoka žuta žita, mi prolazimo kraj njih, ne mareći. Ne znamo stati. Udahnuti rosu s polja, maglu oko šumarka, uhvatiti vjetar dok njiše teško klasje. Naše srce zaboravilo je kucati od radosti glasno „kao zlatan sat“. Sat je stao, ne broji vrijeme. Pjesma, riječi žive. Življi su nego ikad. Da nas opomenu da su visoka žuta žita hrana životu. Da moramo sačuvati njegovo klasje od svih otrova i pesticida, od svih smrti koje mu prijete, ako ne znamo kako se ophoditi prema njemu. I sebi. Životu. I vremenu. Koje mora jednom stati.