Neizbježna je metaforičnost rečenice koja svjedoči o tome kako je književnost magija koja nas na trenutak odcjepljuje od našega vremena i prostora, dok bijeg od stvarnosti u čarobno i drugačije kontinuirano ostaje vječna ljudska čežnja.
Verbalizirano je to početkom prošloga stoljeća kad je njemački umjetnik Franz Roh upotrijebio termin magijski/magični realizam, objasnivši tako i književnu promjenu koju je započeo već 1915. godine Franz Kafka svojom pripovijetkom „Preobrazba“, a koja je nastavljena u djelima Gabriela Garcije Marqueza, Jorgea Luisa Borgesa, Mihaila Bulgakova, Güntera Grassa, Johna Fowlesa, Harukija Murakamija, Isabelle Allenade i drugih književnika čiji su sadržaji skloni povezivanju fantastičnoga i realističnoga u literarni sadržaj privlačan čitatelju.
Magijski realizam posljednjih se godina još jednom profilirao kao omiljen književno-umjetnički pravac što veoma dobro pokazuje i roman „Krletka od mora“ mladog zagrebačkog autora Dinka Mihovilovića. Roman je objavljen u listopadu 2018. godine u nakladi izdavačke kuće „Beletra“. Već sam naslov romana djeluje poput antiteze kojom se želi naglasiti suprotstavljenost pojmova. S jedne strane, krletka može simbolizirati zarobljenost, kavez iz kojega se ne može lako (ili uopće?) izići. Krletki je suprotstavljeno beskonačno more kojemu se ne naziru granice, a upravo ono može označiti slobodu.
Autor umjesto „morske krletke“ odabire genitivni oblik s prijedlogom „od“ kako bi, pretpostavljam, naglasio povezanost slobode i neslobode. Drugim riječima, naslovom se pokušava naglasiti ovisnost ljudske sudbine o pravilima i granicama koje nam onemogućuju potpuno upoznavanje istine, pa tako i samih sebe.
Tekst je pisan u prvoj osobi jednine iz perspektive mladoga Zagrepčanina Josipa koji predstavlja društvo današnjice; u njemu se sabiru nostalgija i prisjećanje na djetinjstvo, depresija i melankolija, slomljena srca i nesretno završene veze, „klimavi“ međuljudski odnosi, privrženost obitelji, snažna bratsko-sestrinska spona, zatupljujući poslovi koji ne ispunjavaju očekivanja pojedinca, čežnje za nečim nepoznatim, no odviše željenim.
Realne pojave isprekidane su pričom o Josipovu pokojnom susjedu Martinu čije su riječi o moreplovstvu i traganjem za tajnom ostavile neizbrisiv trag na Josipovu životu. Iako ugođaj na početku romana, osobito spomen Martina, podsjeća na Melvilleovog Mobyja Dicka, na trenutke čak i na Kušanove rečenice u romanu „Koko i duhovi“, roman vrlo brzo zakreće prema murakamijevskom brisanju granice između fantastičnog i realističnog, prostoru između sna i jave. Mihovilovićev roman prožet je rafiniranim patosom, nostalgijom i traganjem za životnim odgovorima, zaboravljajući pritom na jasno zapisan odgovor dobiven u Josipovoj rečenici: „S navršenih dvadeset osam godina shvatio sam da sam vrlo tužan što se više nikada neću moći vratiti u svoje djetinjstvo, barem na jedan dan.“
Ovom rečenicom kao da je naglašena činjenica da odgovor ne leži u cilju, nego u potrazi, a zbog toga „Krletka“ djeluje kao originalan podsjetnik na važnost stalne mijene koja utječe na smjer života koji trebamo proživjeti.