Ima jedna stara, dobro poznata uzrečica: Nekome opanci, drugome obojci. Mjesto radnje - lijepa naša Rvatska. A riječ je o Đurici, znate kojem, onom šatorašu. Svi ga jako dobro znate. Mjesecima se povlači po medijima, nema gdje ga nema. Gdje god je kakav braniteljski skup, eto njega u prvim redovima. Ali, dobro, neka ga. Mene nešto drugo zanima. Njegova gospođa. Ako me pamćenje dobro služi, dobiva paru za njegu supruga i ima status njegovateljice. Ne bi li tada trebala biti uz njega i da se bar jednom pojavi iza tih njegovih kolica i na taj način opravda taj svoj status. Ili si je uzela malo duži godišnji?
To su opanci, a sada obojci.
Najava emisije "Provjereno". Tužna i bolna priča o peteročlanoj obitelji Šimić. Priča o ljubavi i požrtvovnosti supruge. Priča o ženi koja njeguje sto postotnog invalida, čovjeka u komi, također branitelja. Nije imala izbora, dala je otkaz jer suprugu treba 24 satna njega. Žive od dječjeg doplatka. No, status njegovateljice nije mogla dobiti. Zašto?
I vjerujem da to nije jedinstven i izoliran slučaj. Koliko je takvih? I pitam se zašto kod nas uvijek vrijede dvostruka mjerila? Po kojem kriteriju se određuje tko je podoban dobiti status njegovatelja, a tko ne? Znaju li nadležni i odgovorni koliko truda, muke i ljubavi treba za njegu nepokretnog?
Ista je situacija i sa majkama sa invalidnom djecom. Koliko truda, živaca, suza treba da bi se administraciju uvjerilo da je njihovo dijete invalid, iako to jasno i precizno piše. Radije će platiti smještaj u nekoj ustanovi koji stoji bar dvostruko više.
Žalosni su ti naši zakoni, nepravda, dvostruka mjerila i pravila. A još žalosnija činjenica da netko može dobiti opanke, dok drugi ne mogu ni obojke.
