Hrvatska televizija odlučila se na bizaran potez: umjesto da prikažu Grlić-Kušanova ‘Čarugu’, životnu rolu veličanstvene karijere Ive Gregurevića, urednici su se opredijelili za dokumentarac Borisa Šepera ‘Čaruga – ogledalo vremena’. To je izvrstan, faktičan, slikovit i beskrajno zanimljiv film, snimljen 2015., ali je široj publici ostala posve nejasna motivacija za njegovo uvrštenje u program. Pa što niste stavili oba, najprije dokumentarac pa onda igrani film ili igrani pa onda dokumentarac?! Dokumentarni film objasnio bi kontroverzu Čaruge i legitimirao emitiranje igranog filma, ali to se đeniji s Prisavlja nisu sjetili, to jest očito se nisu usudili, pa su se odlučili za varijantu čardaka ni na nebu ni na zemlji - piše Bors Rašeta u poglavlju Čaruga - ogledalo vremena, HRT, 7. siječnja, 20:04, kolumni TV Rešetanje, tjednika Novosti.
Šteta. O Čarugi je napisano desetak knjiga, čuveni Ivan Kušan bavio se njime opsesivno 25 godina, napisao je knjigu i komediju koja je u tri godine igrala 250 puta, a i danas se igra u Hrvatskoj, Ugarskoj, Slovačkoj, Srbiji, pa je jasno da čovjek i sto godina nakon vješanja izaziva pažnju, a Grlićev film je sjajan i za Gregurevića reprezentativan.
Jovo Stanisavljević zvan Čaruga bio je, inače, prvi celebrity gangster tek stvorene Kraljevine Jugoslavije. Zelenokaderaš, dezerter iz K und K vojske, krivotvoritelj isprava, hajdučki harambaša Kola gorskih tića, koji je skupinu lenjinističkih desperadosa Crvenog Bože pretvorio u pljačkašku bandu modernog stila (studiozno je proučavao policijske priručnike kako bi mogao taktički parirati žandarima), brutalno je ubio desetak ljudi.
Nalikovao je utoliko na Billyja the Kida iz Borgesove priče, mladića koji je ‘svojom rukom ubio 26 ljudi, ne računajući Meksikance’. Uglavnom se radilo o grabežu. Osim ubojstava, osuđen je za 16 razbojstava, u istoj zgradi u kojoj se donedavno sudilo Zdravku Mamiću. Pokušao je orobiti čak i grofa Eltza. Iako je uz kralja Aleksandra bio najpoznatiji Jugoslaven svoga vremena, nikad nije izdržao da, odlazeći iz neke krčme, ne ostavi pod pepeljarom papir na kojemu piše ‘Ovdje je bio Čaruga’. Teški narcis! Jedino zlodjelo koje mu državni odvjetnik nije mogao dokazati bilo je silovanje. Rukama i nogama se borio da se ta inkriminacija odbaci kako bi zadržao reputaciju Casanove, i to mu je i uspjelo jer je dotična dala iskaz u njegovu korist.
Imao je, pišu biografi tog lole krvavih ruku, čak 20 ljubavnica i zaručnica, a u momentu kad je za njim tragala cijela jugoslavenska žandarmerija, otišao je u Vinkovce i tamo pod lažnim imenom Nikole Drezgića kupio vilu u centru grada (vila i danas djeluje impozantno). Postao je vojni liferant i dane provodio prodajući vojsci govedinu, a noći pijući s inspektorima koji su tragali za njim. U tom smislu bio je ono što Zweig zove ‘majstor života’, i to dijelom opravdava legendu stvorenu oko njega, ali samo dijelom – bio je nemilosrdni ubojica, lišen osjećaja, idealizma, puki zbir sirovih nagona, barbarogenij na vječnoj mrtvoj straži. U biti, bio je prethodnik Ljube Zemunca, Arkana, Giške, Kutle, Tutle i Mutle, više ili manje šarmantnih razbojnika koji su nas orobili, uz jednu jedinu razliku: on je to činio za svoj račun, bez, odnosno protiv države, a oni uz državno zaleđe.
Njegovoj egzekuciji u Osijeku prisustvovalo je 3.000 ljudi, a ‘Hrvatski list’ izdao je specijalni broj. Način na koji je otišao na onaj svijet, s riječima ‘Čaruga putuje’, velik je, antologijski, a na tim je scenama izrasla još jedna legenda, ona glumačka. Ivo Gregurević bio je u svemu suprotan Čarugi, osim u intenzitetu života koji je, kad se s njega skinu vrijednosni sudovi, u oba slučaja bio život majstora.
