Oduševljen hrabrošću Hrvatice gradonačelnik tog turističkog mjesta na Jadranu pisao je talijanskom premijeru Romanu Prodiju i predložio da joj se odmah dodijeli talijansko državljanstvo jer Mia već 12 godina živi bez tih papira.
Šutljivi svjedoci vremena
A u Hrvatskoj? Što je u Hrvatskoj potrebno učiniti da čovjek ili žena postanu
počasni građani nekog grada ili bar nositelj zlatnih plaketa i ostalih kolajni.
Uglavnom ništa! Moraju se, aktivno, baviti politikom. Za veća priznanja poželjno
je da to budu visokopozicionirani dužnosnici, a za manja dovoljno je biti i
općinski tajnik. Stranačka iskaznica aktualnih vlastodržaca je, naravno, nešto
što se podrazumijeva. Bez tog komada papira besmisleno je uopće i prijaviti
kandidate jer će vam već službenica na porti, ako se na to ipak drznete, zabrinuto
klimati glavom i nevoljko, sa strahom, kao da čini nešto što ne smije, udariti
onaj žig kojeg zovu urudžbeni broj.
U Hrvatskoj, dakle, kao običan građanin možete spriječiti pljačku banke, ali
javno priznanje dobit će političar koji nije samo «šutljivi svjedok ovozemaljskog
života, već aktivan kreator zbivanja». U Hrvatskoj možete od početka školovanja
do doktorata imati prosjek ocjena 5,0, ali odakle vam pamet da bi ste bili u
mogućnosti bolje od neustrašivog ministra iskazivati «izuzetnu hrabrost i upornost
na suočenju sa izazovima današnjice».
Možete, recimo, biti svjetski prvaci u poznavanju rada računala, genijalac kojem
će svi u svijetu skidati kapu, ali ako nemate «istančan smisao za povijesnu
zbilju i pravilnu ocjenu političkih prilika» teško da će vas ovjenčati službenim
javnim priznanjem.
Mogli ste u ona krvava vremena, kada su nam granate kuće pretvarale u skelete
a ljude slale na groblja, kao Flamanac ili Bavarac, riskirajući život, dovoziti
na tone humanitarne pomoći iz Belgije i Njemačke i svuda po svijetu govoriti
o pravednosti hrvatske borbe za samostalnost, a opet ne zaraditi titulu počasnog
građanina nekog grada jer tko može Hrvatsku više voljeti doli hrvatskog političara.
Svoju domovinu strasno može ljubiti i pekar i taksista, stolar i pjevač, kovinotokar
i novinar, trgovac i liječnik, konobar i pravnik, kuhar i inženjer, ali nitko
kao političar s iskaznicom. Po mogućnosti HDZ-ovom ili bar HSP-ovom. Samo su
njima gradovi u kojima žive «polazišta, ali i mjesta u kojima žele graditi svoju
budućnost i budućnost svoje porodice».
Skromni po prirodi
Dakle, ako želimo za kakvo javno priznanje predložiti običnog građanina koji
je spasio utopljenika iz dravskih virova ili pak, majku, skoromu radnicu tekstilne
tvrtke, koja je uspješno odgojila i na noge postavila petero djece omogućivši
im fakultetsko obrazovanje ili možda mladog pjesnika iz susjedstva koji je osvojio
Goranov vijenac ili pak poduzetnika koji je usred Slavonije izgradio drveni
brod za morske pučine i za to dobio priznanja struke iz cijelog svijeta, moramo
prvo imati na umu da potiču iz «sredine i obitelji u kojoj je hrvatska domovina
i domoljublje na najvišoj ljestvici u sustavu vrijednosti», da je svakako «vjernik
i katolik», «čovjek i ratnik» i da «kristalno jasnim pogledima na stvarnost
i prilike koje nas okružuju, procjenjuje smjer političkih kretanja i nastoji
im biti, ne samo vinovnik, već i onaj koji određuje i stvara okvir za budućnost».
Mora još biti «skroman po prirodi» i «nadasve borben i energičan kada su u pitanju
interesi društva i prosperitet sredine u kojoj živi».
Eto, želio sam na osnovu dostupnih obrazloženja sačiniti profil nositelja titula
počasnih građana u Hrvatskoj i javno reći da želim živjeti u gradu čiji će počasni
građani biti djevojke poput Mie Čaušević, a ne političari poput Vladimira Šeksa.
Ni crno, ni bijelo, Glas Slavonije