Tri knjige! Ukradene su čak tri knjige „Virovitičanka u Zagrebu“ sa štanda
na Viroexpu! Jedna je nestala u subotu, a druge dvije netko je drpio meni ispred
nosa u nedjelju dopodne, kad sam neoprezno skrenula pogled brbljajući s posjetiteljima.
Ukradene tri, prodano pet puta više – oduševljena sam kako su Virovitičani dočekali
„Virovitičanku“! Zahvaljujem svima koji su je kupili, za njih smo je napravili
– mi, urednik Virovitica.neta Goran Gazdek i nas još nekoliko
Virovitičana, iako nije baš čisti virovitički proizvod. No oni koji su knjige
ukrali – pretpostavljam zato da bi ih čitali, a ne da bi njima prali prozore
- oni su me vinuli među besmrtnike. Moje se knjige kradu - kako to gordo zvuči!
Iz osobnih razloga pokušat ću doznati kradu li se više dobre od loših knjiga,
popularne od nepopularnih, skupe od jeftinih... jer jako me zanima koje još
autore vole knjigokradice i u kakvom sam društvu. Ali, inače, molim vas, kradljivci,
nemojte se izlagati neugodnostima: sve je objavljeno na netu, sve i više od
toga. Besplatno je i na raspolaganju. Ne trebate platiti onih 70 kuna, koliko
košta knjiga, da biste vidjeli što sam pisala o Virovitičanima i Zagrepčanima
te kako su to Virovitičani dočekali. (Sad bi mi tu neki Virovitičan trebao šapnuti
gdje se u našem gradu može naći računalo za javnu upotrebu, ali pretpostavljam
da takvo mjesto postoji).
Gonza, Davora, Kodena,
Adamu, Julišku i sve ostale moje drage forumaše i
suradnike, koji se sastaju na jednom od najboljih lokalnih portala u Hrvatskoj,
možete upoznati i bez knjige, na netu, gdje su svi njihovi komentari. Ali možda
je kradljivac informatički nepismen? Ili je pak privlačnost knjige doista tolika
da nije mogao odoljeti?
Zašto knjiga, kad je tekst ionako objavljen na internetu? – pitala me je još
kad sam završavala zadnju kolumnu kolegica s kojom sam tada dijelila stol u
tjedniku Lider. Zbog moje fascinacije knjigom iz osamdesetih – odgovorila sam
joj najiskrenije, priznajući time da sam željela ukoričiti svoje tekstove još
otkako sam u Vjesniku 1990. objavila prve kolumne. Zašto knjiga?– postavio mi
je isto pitanje novinar Jutarnjeg lista na štandu na Viroexpu. Zato što se knjiga
obraća drugoj publici od one koja čita web stranice i zato što nakon izlaska
knjige primjećujem veće poštovanje kolega – odgovorila sam štreberski. Zašto
knjiga, kad nema „ni čitalaca ni novaca“? – postavlja mi isto pitanje jedan
dragi kolega kojeg uporno (i uzaludno) nagovaram da napiše knjigu. Zato što
još nema boljeg načina za transfer ideja! – odgovorila sam mu već na rubu živaca
zbog njegovog kroničnog nihilizma. Nagovaram ga jer sam uvjerena da bi njegova
knjiga - samokritika mi je tipično virovitički dobro razvijena - bila bolja
od moje. No, neću mu ovdje objaviti ime, jer i dalje se nadam da će ipak zagrijati
stolicu, nego ću argumentirati zašto sam uvjerena da nam je knjiga nezamjenjiva.
Knjiga je ipak knjiga –najkraće je, najjasnije i najpreciznije rekao to Željko
Šelimber predstavljajući „Virovitičanku u Zagrebu“ na blogu Povratak
Pitomače.
Kad su prvi primjerci „Virovitičanke“ krenuli iz ruke u ruku, lektorica Jasna
Kufner uputila mi je ogorčeni mail. Da je strašno to što se desilo
jer se pogreške vide čim se knjiga uzme u ruku. A pogrešaka ne bi bilo da je
dobila naslovnicu i sadržaj na korekturu! Draga Jasna je Riječanka, a ima prijateljicu
Virovitičanku, nastavnicu jezika. Zato je virovitičku knjigu lektorirala zdušno
i s velikim marom. Tim je bolnije doživjela pogreške. Po mojoj ocjeni, samo
ih je nekoliko i uopće nisu strašne. Ali Jasna je vrlo pedantna i savjesna,
a uz to je uvjerena da će pogreške čitatelji i znalci pripisati njoj. Žao mi
je što su se pogreške potkrale, ali jedva sam dočekala priliku da prokomentiram
lekturu i korekturu, važne, a nedovoljno cijenjene poslove koji prate svaku
knjigu i svaki službeno objavljen tekst.
Dok je tekst na webu potrošan, namijenjen za brzu upotrebu, knjiga je predmet
koji, teoretski, može trajati vječno. Za razliku od tekstova s weba, knjige
ulaze u katalogizaciju Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i već time što su
otisnute, bez obzira na svoj tržišni uspjeh, postaju povijest i svjedočanstvo
svog vremena. U publicistici zato svaki podatak treba biti provjeren, izvor
naveden, a indeks ili kazalo pojmova stvar je pristojnosti izdavača koji time
čitatelju olakšava snalaženje (znam, znam, moja je knjiga daleko od savršenstva).
Iako blogeri takvih briga nemaju, pa je u moru podataka objavljenih na netu
većina neprovjerenih, u raspravi o blogerskoj pismenosti, koja je trajala baš
u jeku naše forumaške prepiske, netko pametan osporio je napade jezičkih čistunaca
i ustvrdio da su blogeri vrlo pismeni. Tko je pismen ako oni nisu, kad se tako
superiorno koriste jezikom, napisao je znalac, čak ne na blogu nego u novinama.
Ali i dodao je da blogeri demonstriraju zapravo samo vlastitu pismenost, dakle
pismenost pojedinca, dok novine i knjige, dakle tiskovine, trebaju odražavati
pismenost kolektiva, nacije.
Eto najvažnije razlike između knjige i mojih kolumni na netu - ono što su
čitali moji čitatelji na netu pismeno je koliko sam pismena ja, zajedno sa svojim
urednikom, i moji suradnici s kojima sam se družila u komentarima. Ali otisnuti
tekst mora biti jezično besprijekoran - inače knjiga nije knjiga, već nacionalna
sramota. I pismen i nepismen tekst, provjeren i neprovjeren podatak u knjizi
se jednako moraju otisnuti na papiru i trajati koliko i taj papir. Tako dolazimo
do pismenosti naše svagdašnje. Koliko smo pismeni i kako koristimo i cijenimo
naš hrvatski jezik, koji nam tako strpljivo čuvaju sve one knjige katalogizirane
u Nacionalnoj i sveučilišnoj? Koliko se spretno njime služimo i što činimo da
bismo usavršili znanje, barem do razine pristojne e-mail poruke, odnosno pisma,
već što tko više voli?
U novinarstvu sam se uvjerila da čak i oni kojima bi jezik trebao biti sredstvo
za rad olako odustaju od jezičnog usavršavanja. Da odustaju - ni ne pokušavaju!
Čak se više cijene nepristojno neuredni i nemarno sročeni tekstovi, predani
u zadnji čas ili poslije roka, kao da je njegovo veličanstvo autor posvećen
višim ciljevima. Tu su onda predani i marljivi lektori, profesori jezika, koji
kao odani neimari pismenosti, skromno i samozatajno, ne očekujući čak ni pravičnu
naknadu za svoj posao, ravnaju rečenice, ispravljaju pravopisne pogreške i sređuju
interpunkciju traljavih pisaca, često u nehumanoj jurnjavi i cajtnotu u koje
ih uvaljuje autor svojim kašnjenjem. Novinarska struka to uglavnom ne smatra
problemom. Pismenost je u novinama nešto sasvim sporedno – što je jasno svakom
čitatelju koji ih uzme u ruke - a krunski dokaz za to nalazim u novom priručniku,
štoviše udžbeniku, novinarstva pod naslovom „Profesionalni novinar – Kako u
vijesti otkriti temu“. U njemu autor, iskusni novinar Maroje Mihovilović,
novinarske početnike savjetuje ovako: „Pred svojim urednikom pokaži da si savjestan
i brz. Pismenosti ćeš se i tako imati prilike naučiti kasnije“. Ups, nije li
to priručnik za fakultetlije koji već biraju životnu profesiju? Jesu li oni
završili srednju školu? A kad će se to ljudi s maturom naučiti pismenosti, ako
su i nakon mature ostali nenaučeni? Naivna kakva jesam, bila sam uvjerena da
bi oni koji su već zakoračili u novinarstvo pismenost trebali svladati negdje
„ranije“.
Pretpostavljam da kolega Mihovilović zna podatak o zabrinjavajuće niskoj razini
pismenosti naših srednjoškolaca, što je pokazao nacionalni ispit iz hrvatskog
jezika za maturante. Ovogodišnjim testiranjem postiglo se barem to da se mudre
prosvjetarske glave zamisle i zaključe kako bi trebalo nešto promijeniti u nastavi
hrvatskog jezika. Eto, ima izgleda da se novi program ugradi u škole već možda
u sljedećih nekoliko godina jer svaka škola stranih jezika ima bolju metodu
od nacionalnog školskog programa učenja materinjeg. Rješenje je, dakle, nadohvat
ruke, a dok ga čekamo, proizvest će se još samo nekoliko nepismenih generacija,
žrtava programa koji osmoškolce uči deklinirati i tvoriti pluskvamperfekt umjesto
pristojnom pismenom izražavanju na materinjem hrvatskom. Jer školstvo valjda
također pretpostavlja da će se učenici „pismenosti i tako imati prilike naučiti
kasnije“.
A nema pismenosti bez pisanja i bez čitanja dobro lektoriranih tekstova („po
Aniću“ ili „po Babiću“ – na našem malom jeziku nismo se još dogovorili ni oko
pravopisa), a pritom je mnogo lakše čitati knjigu iz naslonjača, nego tekst
s ekrana sjedeći za stolom. Ako je i postojala, dosad se već pokazalo da je
bojazan da bi net mogao ugroziti knjigu bila slična strahu da će televizija
sahraniti radio. Elektronski medij omogućio je dosad neviđenu distribuciju knjiga
i globalno unaprijedio njihovu prodaju, toliko da je Amazon.com proglašen poslom
stoljeća. A ona (ova!) silna hiperprodukcija teksta koja nastaje u virtualnom
prostoru može samo olakšati posao knjiškim urednicima – svi su budući pisci
na jednom mjestu, na netu, treba samo birati kojeg ukoričiti. Smatram poraznim
da su se blogeri kod nas generalno pokazali boljim piscima od novinara (eto
dokaza da se bolje radi od srca, nego za lovu). Novinari koji dostojanstveno
brane boje profesije ostali su u slabašnoj manjini, ali iz toga proizlazi da
su si urednici tiskanih medija zapravo sami krivi što je net ugrozio njihov
proizvod i nisu bolje ni zaslužili. Internet u usporedbi s novinama nudi bržu
informaciju uz provokativnije i produktivnije autore koji osluškuju duh vremena.
Ali tamo gdje brzina nije vrlina, već se mora inzistirati na trajnosti i kvaliteti,
Gutenbergov tisak elektronika nije ugrozila.
Pročitali ste me, zar ne?! Jest, uvalila sam se među knjige. I evo opet branim
svoje novo opredjeljenje. Radim u izdavačkoj kući i mogu vam obećati da ću umjesto
novina i novinara ubuduće ovdje ogovarati knjige i književnike. Glavni urednik
Drago Glamuzina - kojem sam poklonila „Virovitičanku“ s posvetom
„Mom najboljem glavnom uredniku (dosad)“ - velikodušno mi je dopustio da pišem
što želim. “Piši i da sam najgori ako hoćeš“, rekao je s odobravanjem. I evo,
koristim priliku. Barem dok se ne predomisli.
Kao što je Povratak Pitomače predložio, evo Povratka Virovitičanke. Kad su Renata
Baretića urednici nagovarali da napiše nastavak „Osmog povjerenika“,
odgovorio im je da se ne želi time više baviti i da neće pisati „Povratak osmog
povjerenika“. „Što bi onda trebao biti sljedeći naslov? Možda Osmi povjerenik
u hramu Šaolin?! – tako je rezonirao Baretić i nije se dao nagovoriti. Ali meni
nije puno trebalo. Tim više što, za razliku od Baretića, nisam u međuvremenu
smislila ništa što bi me zabavljalo više od nastavka.
Ekipa, pravila znamo – komentirajte, kritizirajte, raspravljajte, predlažite,
pišite viceve, priče, pjesme, svoja iskustva, dopune i nastavke… sve kao i dosad.
Nastojat ću biti zanimljiva i redovita koliko mogu. A kako je u izdavaštvu,
kako sam tamo dospjela i koga sam sve tamo zatekla - otračat ću sljedeći put.
Sad još samo da završim ovo što sam htjela o elektronici i knjizi…
Već je na tržištu elektronska knjiga, stroj za prezentaciju teksta nešto veći
od đačke bilježnice, koji se puni sadržajem knjiga ili novina (i to ne besplatno,
što je vrlo važno). Pored top-liste knjiga, Amazon.com već objavljuje i top-listu
najtraženijih naslova za njihov Kindle. Prije gotovo pola stoljeća Ray Bradbury
je u svojem romanu Fahrenheit 451 (naslov je temperatura na kojoj gori papir)
zamislio totalitarizam koji pali knjige i uništava znanje, pa svjesni i slobodoumni
tajno uče knjige napamet kako bi ih sačuvali (o istoimenom filmu na www.imdb.com).
Na knjigama, većinom mekog uveza, koje stižu iz zapadnih zemalja zelena je kružna strelica i uputa: Recycle me. Što bi na to rekao Bradbury? Recikliraj, štedi papir! Sadržaj ipak ne moramo učiti napamet – uredno lektoriran, pospremljen je u elektronskoj verziji i spreman za tisak.