Virovitica.net

Virovitičanka u Zagrebu

Knjiga je ipak knjiga

Sandra Pocrnić  ●  03.02.2008.
Knjiga je ipak knjiga
Blogeri su se pokazali boljim piscima od novinara, ali iz toga proizlazi da su si urednici tiskanih medija sami krivi što im je internet ugrozio proizvod. Neki pismeni iz novina zato su se povukli na crtu obrane prvog medija

Tri knjige! Ukradene su čak tri knjige „Virovitičanka u Zagrebu“ sa štanda na Viroexpu! Jedna je nestala u subotu, a druge dvije netko je drpio meni ispred nosa u nedjelju dopodne, kad sam neoprezno skrenula pogled brbljajući s posjetiteljima. Ukradene tri, prodano pet puta više – oduševljena sam kako su Virovitičani dočekali „Virovitičanku“! Zahvaljujem svima koji su je kupili, za njih smo je napravili – mi, urednik Virovitica.neta Goran Gazdek i nas još nekoliko Virovitičana, iako nije baš čisti virovitički proizvod. No oni koji su knjige ukrali – pretpostavljam zato da bi ih čitali, a ne da bi njima prali prozore - oni su me vinuli među besmrtnike. Moje se knjige kradu - kako to gordo zvuči!

Iz osobnih razloga pokušat ću doznati kradu li se više dobre od loših knjiga, popularne od nepopularnih, skupe od jeftinih... jer jako me zanima koje još autore vole knjigokradice i u kakvom sam društvu. Ali, inače, molim vas, kradljivci, nemojte se izlagati neugodnostima: sve je objavljeno na netu, sve i više od toga. Besplatno je i na raspolaganju. Ne trebate platiti onih 70 kuna, koliko košta knjiga, da biste vidjeli što sam pisala o Virovitičanima i Zagrepčanima te kako su to Virovitičani dočekali. (Sad bi mi tu neki Virovitičan trebao šapnuti gdje se u našem gradu može naći računalo za javnu upotrebu, ali pretpostavljam da takvo mjesto postoji).

Gonza, Davora, Kodena, Adamu, Julišku i sve ostale moje drage forumaše i suradnike, koji se sastaju na jednom od najboljih lokalnih portala u Hrvatskoj, možete upoznati i bez knjige, na netu, gdje su svi njihovi komentari. Ali možda je kradljivac informatički nepismen? Ili je pak privlačnost knjige doista tolika da nije mogao odoljeti?

Zašto knjiga, kad je tekst ionako objavljen na internetu? – pitala me je još kad sam završavala zadnju kolumnu kolegica s kojom sam tada dijelila stol u tjedniku Lider. Zbog moje fascinacije knjigom iz osamdesetih – odgovorila sam joj najiskrenije, priznajući time da sam željela ukoričiti svoje tekstove još otkako sam u Vjesniku 1990. objavila prve kolumne. Zašto knjiga?– postavio mi je isto pitanje novinar Jutarnjeg lista na štandu na Viroexpu. Zato što se knjiga obraća drugoj publici od one koja čita web stranice i zato što nakon izlaska knjige primjećujem veće poštovanje kolega – odgovorila sam štreberski. Zašto knjiga, kad nema „ni čitalaca ni novaca“? – postavlja mi isto pitanje jedan dragi kolega kojeg uporno (i uzaludno) nagovaram da napiše knjigu. Zato što još nema boljeg načina za transfer ideja! – odgovorila sam mu već na rubu živaca zbog njegovog kroničnog nihilizma. Nagovaram ga jer sam uvjerena da bi njegova knjiga - samokritika mi je tipično virovitički dobro razvijena - bila bolja od moje. No, neću mu ovdje objaviti ime, jer i dalje se nadam da će ipak zagrijati stolicu, nego ću argumentirati zašto sam uvjerena da nam je knjiga nezamjenjiva. Knjiga je ipak knjiga –najkraće je, najjasnije i najpreciznije rekao to Željko Šelimber predstavljajući „Virovitičanku u Zagrebu“ na blogu Povratak Pitomače.

Kad su prvi primjerci „Virovitičanke“ krenuli iz ruke u ruku, lektorica Jasna Kufner uputila mi je ogorčeni mail. Da je strašno to što se desilo jer se pogreške vide čim se knjiga uzme u ruku. A pogrešaka ne bi bilo da je dobila naslovnicu i sadržaj na korekturu! Draga Jasna je Riječanka, a ima prijateljicu Virovitičanku, nastavnicu jezika. Zato je virovitičku knjigu lektorirala zdušno i s velikim marom. Tim je bolnije doživjela pogreške. Po mojoj ocjeni, samo ih je nekoliko i uopće nisu strašne. Ali Jasna je vrlo pedantna i savjesna, a uz to je uvjerena da će pogreške čitatelji i znalci pripisati njoj. Žao mi je što su se pogreške potkrale, ali jedva sam dočekala priliku da prokomentiram lekturu i korekturu, važne, a nedovoljno cijenjene poslove koji prate svaku knjigu i svaki službeno objavljen tekst.

Dok je tekst na webu potrošan, namijenjen za brzu upotrebu, knjiga je predmet koji, teoretski, može trajati vječno. Za razliku od tekstova s weba, knjige ulaze u katalogizaciju Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i već time što su otisnute, bez obzira na svoj tržišni uspjeh, postaju povijest i svjedočanstvo svog vremena. U publicistici zato svaki podatak treba biti provjeren, izvor naveden, a indeks ili kazalo pojmova stvar je pristojnosti izdavača koji time čitatelju olakšava snalaženje (znam, znam, moja je knjiga daleko od savršenstva). Iako blogeri takvih briga nemaju, pa je u moru podataka objavljenih na netu većina neprovjerenih, u raspravi o blogerskoj pismenosti, koja je trajala baš u jeku naše forumaške prepiske, netko pametan osporio je napade jezičkih čistunaca i ustvrdio da su blogeri vrlo pismeni. Tko je pismen ako oni nisu, kad se tako superiorno koriste jezikom, napisao je znalac, čak ne na blogu nego u novinama. Ali i dodao je da blogeri demonstriraju zapravo samo vlastitu pismenost, dakle pismenost pojedinca, dok novine i knjige, dakle tiskovine, trebaju odražavati pismenost kolektiva, nacije.

Eto najvažnije razlike između knjige i mojih kolumni na netu - ono što su čitali moji čitatelji na netu pismeno je koliko sam pismena ja, zajedno sa svojim urednikom, i moji suradnici s kojima sam se družila u komentarima. Ali otisnuti tekst mora biti jezično besprijekoran - inače knjiga nije knjiga, već nacionalna sramota. I pismen i nepismen tekst, provjeren i neprovjeren podatak u knjizi se jednako moraju otisnuti na papiru i trajati koliko i taj papir. Tako dolazimo do pismenosti naše svagdašnje. Koliko smo pismeni i kako koristimo i cijenimo naš hrvatski jezik, koji nam tako strpljivo čuvaju sve one knjige katalogizirane u Nacionalnoj i sveučilišnoj? Koliko se spretno njime služimo i što činimo da bismo usavršili znanje, barem do razine pristojne e-mail poruke, odnosno pisma, već što tko više voli?

U novinarstvu sam se uvjerila da čak i oni kojima bi jezik trebao biti sredstvo za rad olako odustaju od jezičnog usavršavanja. Da odustaju - ni ne pokušavaju! Čak se više cijene nepristojno neuredni i nemarno sročeni tekstovi, predani u zadnji čas ili poslije roka, kao da je njegovo veličanstvo autor posvećen višim ciljevima. Tu su onda predani i marljivi lektori, profesori jezika, koji kao odani neimari pismenosti, skromno i samozatajno, ne očekujući čak ni pravičnu naknadu za svoj posao, ravnaju rečenice, ispravljaju pravopisne pogreške i sređuju interpunkciju traljavih pisaca, često u nehumanoj jurnjavi i cajtnotu u koje ih uvaljuje autor svojim kašnjenjem. Novinarska struka to uglavnom ne smatra problemom. Pismenost je u novinama nešto sasvim sporedno – što je jasno svakom čitatelju koji ih uzme u ruke - a krunski dokaz za to nalazim u novom priručniku, štoviše udžbeniku, novinarstva pod naslovom „Profesionalni novinar – Kako u vijesti otkriti temu“. U njemu autor, iskusni novinar Maroje Mihovilović, novinarske početnike savjetuje ovako: „Pred svojim urednikom pokaži da si savjestan i brz. Pismenosti ćeš se i tako imati prilike naučiti kasnije“. Ups, nije li to priručnik za fakultetlije koji već biraju životnu profesiju? Jesu li oni završili srednju školu? A kad će se to ljudi s maturom naučiti pismenosti, ako su i nakon mature ostali nenaučeni? Naivna kakva jesam, bila sam uvjerena da bi oni koji su već zakoračili u novinarstvo pismenost trebali svladati negdje „ranije“.

Pretpostavljam da kolega Mihovilović zna podatak o zabrinjavajuće niskoj razini pismenosti naših srednjoškolaca, što je pokazao nacionalni ispit iz hrvatskog jezika za maturante. Ovogodišnjim testiranjem postiglo se barem to da se mudre prosvjetarske glave zamisle i zaključe kako bi trebalo nešto promijeniti u nastavi hrvatskog jezika. Eto, ima izgleda da se novi program ugradi u škole već možda u sljedećih nekoliko godina jer svaka škola stranih jezika ima bolju metodu od nacionalnog školskog programa učenja materinjeg. Rješenje je, dakle, nadohvat ruke, a dok ga čekamo, proizvest će se još samo nekoliko nepismenih generacija, žrtava programa koji osmoškolce uči deklinirati i tvoriti pluskvamperfekt umjesto pristojnom pismenom izražavanju na materinjem hrvatskom. Jer školstvo valjda također pretpostavlja da će se učenici „pismenosti i tako imati prilike naučiti kasnije“.

A nema pismenosti bez pisanja i bez čitanja dobro lektoriranih tekstova („po Aniću“ ili „po Babiću“ – na našem malom jeziku nismo se još dogovorili ni oko pravopisa), a pritom je mnogo lakše čitati knjigu iz naslonjača, nego tekst s ekrana sjedeći za stolom. Ako je i postojala, dosad se već pokazalo da je bojazan da bi net mogao ugroziti knjigu bila slična strahu da će televizija sahraniti radio. Elektronski medij omogućio je dosad neviđenu distribuciju knjiga i globalno unaprijedio njihovu prodaju, toliko da je Amazon.com proglašen poslom stoljeća. A ona (ova!) silna hiperprodukcija teksta koja nastaje u virtualnom prostoru može samo olakšati posao knjiškim urednicima – svi su budući pisci na jednom mjestu, na netu, treba samo birati kojeg ukoričiti. Smatram poraznim da su se blogeri kod nas generalno pokazali boljim piscima od novinara (eto dokaza da se bolje radi od srca, nego za lovu). Novinari koji dostojanstveno brane boje profesije ostali su u slabašnoj manjini, ali iz toga proizlazi da su si urednici tiskanih medija zapravo sami krivi što je net ugrozio njihov proizvod i nisu bolje ni zaslužili. Internet u usporedbi s novinama nudi bržu informaciju uz provokativnije i produktivnije autore koji osluškuju duh vremena. Ali tamo gdje brzina nije vrlina, već se mora inzistirati na trajnosti i kvaliteti, Gutenbergov tisak elektronika nije ugrozila.

Pročitali ste me, zar ne?! Jest, uvalila sam se među knjige. I evo opet branim svoje novo opredjeljenje. Radim u izdavačkoj kući i mogu vam obećati da ću umjesto novina i novinara ubuduće ovdje ogovarati knjige i književnike. Glavni urednik Drago Glamuzina - kojem sam poklonila „Virovitičanku“ s posvetom „Mom najboljem glavnom uredniku (dosad)“ - velikodušno mi je dopustio da pišem što želim. “Piši i da sam najgori ako hoćeš“, rekao je s odobravanjem. I evo, koristim priliku. Barem dok se ne predomisli.

Kao što je Povratak Pitomače predložio, evo Povratka Virovitičanke. Kad su Renata Baretića urednici nagovarali da napiše nastavak „Osmog povjerenika“, odgovorio im je da se ne želi time više baviti i da neće pisati „Povratak osmog povjerenika“. „Što bi onda trebao biti sljedeći naslov? Možda Osmi povjerenik u hramu Šaolin?! – tako je rezonirao Baretić i nije se dao nagovoriti. Ali meni nije puno trebalo. Tim više što, za razliku od Baretića, nisam u međuvremenu smislila ništa što bi me zabavljalo više od nastavka.

Ekipa, pravila znamo – komentirajte, kritizirajte, raspravljajte, predlažite, pišite viceve, priče, pjesme, svoja iskustva, dopune i nastavke… sve kao i dosad. Nastojat ću biti zanimljiva i redovita koliko mogu. A kako je u izdavaštvu, kako sam tamo dospjela i koga sam sve tamo zatekla - otračat ću sljedeći put. Sad još samo da završim ovo što sam htjela o elektronici i knjizi…

Već je na tržištu elektronska knjiga, stroj za prezentaciju teksta nešto veći od đačke bilježnice, koji se puni sadržajem knjiga ili novina (i to ne besplatno, što je vrlo važno). Pored top-liste knjiga, Amazon.com već objavljuje i top-listu najtraženijih naslova za njihov Kindle. Prije gotovo pola stoljeća Ray Bradbury je u svojem romanu Fahrenheit 451 (naslov je temperatura na kojoj gori papir) zamislio totalitarizam koji pali knjige i uništava znanje, pa svjesni i slobodoumni tajno uče knjige napamet kako bi ih sačuvali (o istoimenom filmu na www.imdb.com).

Na knjigama, većinom mekog uveza, koje stižu iz zapadnih zemalja zelena je kružna strelica i uputa: Recycle me. Što bi na to rekao Bradbury? Recikliraj, štedi papir! Sadržaj ipak ne moramo učiti napamet – uredno lektoriran, pospremljen je u elektronskoj verziji i spreman za tisak.

Virovitičanka u Zagrebu

Utjeha fontane: S kojim se to dijelovima Europe Virovit ...

Sandra Pocrnić Mlakar: Ne dirajte mi školu!

Na Vi

Stegnite remen - kupite knjigu

Ljubo R. Weiss: Vodič kroz mladost, za mlade i stare

Pismo piscu

Knjiga predstavljena i u Virovitici

Večeras predstavljanje knjige Virovitičanka u Zagrebu S ...

Sandra u Cosmopolitanu: Autsajderica sa slavonskom dušo ...

Knjiga predstavljena u Pitomači