emeni njemački dramatičar Lutz Huebner omiljeni je autor na njemačkim kazališnim pozornicama, ali očito nije mrzak ni hrvatskim glumcima i redateljima. Tekst "Srce boksača" u prijevodu Damira Mađarića druga je virovitička inscenacija Huebnerova teksta (od sveukupno tri u hrvatskom kazalištu) čija je premijera priređena krajem veljače, nedugo nakon premijere Buechnerova "Woyzecka".Priča je to o dvojici muškaraca, vrlo mladom Joju (Mladen Kovačić) i ostarjelom Leu (Draško Zidar), čiji se susret zbio nesretnim stjecajem okolnosti - Leo se umjesto odlaska u zatvor prihvatio društveno korisnog rada te mora okrečiti sobu u staračkom domu bivšem boksaču, koji se oporavlja od srčanog udara. No, ništa nije onako kako se u početku čini - obojica se trude udovoljiti svojim željama, ali nisu dorasli izvedbi. Tek zajedno, svatko postiže svoj cilj - starac podučava mladića životnim mudrostima, a mladić pomaže starcu u... otkrijte sami čemu.
/>Iako se u ovakvim situacijama voli likove zvati "luzerima" (zašto ne - gubitnicima?!), mislim da su oni zapravo na dobitku - uspostavljajući gotovo prijateljski odnos uzajamnoga pomaganja, svatko postiže žuđeni cilj! Poznavatelji suvremene hrvatske drame svakako se sjećaju prekrasnog teksta Dubravka Mihanovića "Bijelo" koji se također, na sličan način, bavi srodnom problematikom (a predstava je postavljena na pozornici Kazališta Virovitica). Redatelj Dražen Ferenčina pustio je u ovoj predstavi "Srce boksača" glumce u Huebnerov svijet bez naglašenih intervencija, jer priča klizi spontano i prirodno.
I dok su kod Lea (Zidara) podjednako važne rečenice i tišine, jer on predstavlja zrelost i iskustvo i nema potrebe za stalnim iskazivanjem, lik Joja (Kovačić) bi trebala obilježiti blaga prepotentnost, ali ne i zloća, nego neiskustvo koje se prepoznaje u načinu komunikacije. A taj način nije proveden dosljedno - ako je Jojo momak s ulice i govori takvim slengom, onda bi to moralo biti provedeno sustavno i artikulirano. Ovako je polovično, a nesumnjivo je da bi s mladim glumcem, stipendistom virovitičkog kazališta, valjalo još raditi. Kratko vrijeme između dvije premijere gledateljima nije nikakvo opravdanje.
Scenografija Dinke Jeričević, kostimi Vande Grbe, glazba Igora Karlića i svjetlo Damira Gvojića potpuno su zadovoljili potrebe ambijenta i likova ove priče.
