Doba propasti

Doba propasti   •   13.09.2013.

Kolaps koji je zavladao u Gospodarevoj palači i neizvjesna sudbina s kojom je bio suočen njegov narod jednostavno nisu mogli potrajati i znalo se da će takvo nestabilno stanje vrlo brzo donijeti dramatični preokret- ili katastrofalno, potresno i nepopravljivo uništenje ili korjenitu promjenu zbog koje će cijeli ljudski svijet zakoračiti u novo i bolje doba. Negdje na periferiji jezovite Galerije Paralelnih Svemira prva su se svjetla počela gasiti, a zajedno s njima nestajale su mnoge paralelne stvarnosti i bezbrojni životi u njima.

 

Doba propasti   •   08.09.2013.

U utrobi tog kobnoga mjesta gdje je začeto najmoćnije i najpokvarenije zlo u povijesti svega postojećeg, dugo je vladala teška i neizvjesna tišina prekidana tek dubokim uzdasima ponižene i osramoćene boginje. Onaj tko je nekoć pred njome drhtio i osjećao neopisivu euforiju čim bi ugledao njeno slasno i besprijekorno isklesano tijelo sad je bio ispunjen neizmjernim zadovoljstvom i ponosom, shvaćajući da su sada sve te slabosti iza njega, istjerane u burnom ozračju rata kad je dužnost prema suborcima važnija od svih ljudskih maštanja, želja i nagona.

 

Doba propasti   •   03.09.2013.

Konačno je došao i taj kobni, jezoviti trenutak za kojim su jedni već godinama čeznuli, a drugi se molili da nikad ne postane dijelom stvarnosti. U zapanjujući četverodimenzionalni prostor čiji je neshvatljivi prizor odmah izluđivao svačiju svijest, plašeći sve smrtnike svojom grotesknom izobličenosti, vratio se gnjevni osvetnik nakon puno godina izbivanja dok su se u njegovoj glavi kotile destruktivne i apokaliptične namjere psihotičnog i moći željnog uma. Hitre i nezaustavljive borbene letjelice odane Gospodarevoj nepopustljivoj volji neprestano su kružile tim beznadnim tmurnim prostranstvom, a snažni električni izboji svakog su trenutka ugrožavali njihovu opstojnost, tjerajući moćnu onostranu vojsku iz svakoga kutka više dimenzije da se odmah okupi oko samog središta carstva kako bi sačuvala ono posljednje dostojanstvo svoje propadajuće civilizacije.

 

Doba propasti   •   28.08.2013.

Neumoljiva i ratoborna sila koja je kaotičnom suvremenom svijetu nastojala vratiti barem djelić smisla i harmonije primaknula se već nevjerojatno blizu odaji smrti u kojoj je Izdajnik još odavno postavio nepromostivu zapreku namijenjenu uništenju svakoga tko se drzne ući u njegovu bazu. Njihovi oprezni, sitni i polagani koraci ubrzo su prerasli u odvažni galop pogonjen bijesom i mržnjom, no hrabrost koja je u njima iznenada buknula uskoro je donijela propast desecima poštenih i odanih američkih vojnika.

 

Doba propasti   •   16.08.2013.

Negdje u bespuću nepojmljivo ogromnog postojećeg svijeta, podmukla je Izdajnikova letjelica bešćutno putovala k svojem cilju, a svakom svjetlosnom godinom koju je nezamislivom brzinom prevalila, propast cjelokupne stvanorsti postajala je sve bliža i sve sigurnija. Sjajne i jasne zvijezde čijoj se nedostižnosti puki ljudski rod bespomoćno divio dok su nepomične opsjedale nebo, nisu više bile čvrste točke svjetosti, nego su se sada doimale poput mutne i rijetke maglice, stopljene u jednoličnu smjesu nepostojane bjeline koja je već satima neumorno prolazila kroz sitna i neprobojna okna tog zlokobnog svemirskog broda.

 

Doba propasti   •   05.08.2013.

Stotine bijesnih i odlučnih ubojica munjevito se probijaše kroz nekoć spokojnu rumunjsku šumu, gazeći kroz gusti i debeli sniježni pokrivač kao po tankoj i prozračnoj hrpi perja. Sablasni i trošni bunkeri gdje su američki vojnici bili utaboreni poput nečovječnog roja sad je već zjapio prazan, začaran onom zagonetnom tišinom kakva nastane kad svi znakovi života daleko iščeznu. Danima su gladni, umorni i neispavani vojnici žudjeli za slobodom koju će im donijeti beskrajna sniježna prostranstva, pa makar usput bili natjerani u odlučujuću bitku i suočeni s najvećom pogibelji.

 

Doba propasti   •   26.07.2013.

Izmučeni, izgladnjeli i iscrpljeni zarobljenik ponovno se našao u raljama odlučnih utjerivača istine, ne znajući više je li iznenadna pojava Gospodara bila samo puka tvorevina njegove pomućene i izobličene svijesti ili mu je sudbina uistinu odlučila dati još jednu priliku. Mahniti i snažni vojnik gledao ga je ravno u oči poput zvijeri, kao da bi ga najradije lišio života, a nejasna sjećanja na tek nedavnu onostranu poruku poticala su ga da zaklopi oči i prepusti se daljnjem tijeku događaja, kao da je već odavno pokleknuo pred mukama na koje je osuđen.

 

Doba propasti   •   20.07.2013.

Čovjek je i dalje strepio hoće li ga zadesiti najgora moguća sudbina, osjećajući se poslije dugo vremena smrtnim, ranjivim i zaista nemoćnim pred sudbinom, znajući da svoje loše odluke više neće moći ispraviti niti će biti u stanju vratiti one ključne trenutke u kojima se događaju vrlo kobne, ali posve očite pogreške. Za njega je sada postojao samo jedan svemir, samo jedan okrutni svijet i samo jedna mutna svijest okrutno zarobljena u ovom tijelu i u ovoj stvarnosti. Dokle god će Gospodar biti negdje daleko od njega, zaokupljen besplodnim raspravama nadnaravnog vijeća, obećane mu moći neće biti na raspolaganju i svaka dragocjena sekunda koja prođe bit će nepovratno izgubljena, baš kao u životima svih ostalih smrtnika. Carstvo borovih stabala sve je jače pritiskala gusta i teška tama, obavivši se oko njega poput crne guje, no pakleni vojni kamp još se nije spremao na počinak, nego je tek sada u njemu postojala najveća živost i tek su sada za Čovjeka počele one najveće muke.

 

Doba propasti   •   14.07.2013.

U zloglasnom sjedištu Izdajnikove korporacije, mnoštvo njegovih slijepih podanika radilo je marljivo poput mrava, ne znajući niti kojem cilju služe,a njihov je Gospodar tek zadovoljno trljao ruke, shvaćajući da mu svijet sad leži pod nogama i da ga više nitko ne može zaustaviti. Većina njegovih suradnika bili su neuki i jednostavni radnici pristigli iz zemalja Jugoistočno Europe koji su, privučeni vrlo visokom plaćom, odlučili posvetiti svoj život tko zna kakvom paklenome planu. Jedino je Sluga dobro znao što se od njega uistinu očekuje, shvaćajući da svojim zalaganjem stavlja sudbinu cijelog svijeta na kocku, štoviše on je bio desna Izdajnikova ruka i bez njega taj naizgled genijalni zlotvor nikad ne bi stigao toliko daleko.

 

Doba propasti   •   03.07.2013.

U dubokoj tami višeg svemira, koja je oduvijek odisala samo mirnoćom, već su danima sijevale blještave bijele munje dolazeći niotkuda i prolamajući se u zrakopraznom prostoru kao da se nalaze u gustom crnom oblaku. Unatoč svojem savršenom ugledu i nekadašnjem prividu besmrtnosti, neuništivosti i nepogrešivosti, i onostrana je dimenzija već odisala duhom apokalipse, a u njenim zabačenijim kutcima, kao i u samom središtu Gospodareva carstva, bilo je vidljivo da se svijetu približavaju posljednji dani.

 

Doba propasti   •   12.06.2013.

Dok se posljednji trenutak Čovjekove misije sve brže primicao, a prosinac sve brže nizao svoje kratke, jednolične dane, magični svežanj novčanica koji mu je Gospodar nedavno prepustio, sada se polako stanjivao i bilo je sve manje sigurno da će izabranik više dimenzije ikad stići na svoj cilj i zaustaviti pakleni Izdajnikov plan. Guste šume Transilvanije doimale su se tako daleko dok se Gospodarev najvažniji saveznik prepustio lagodnom životu punome užitaka, stigavši u jedan od najotmjenijih pariških hotela, a davna onostrana zapovijed odjekivala je sve slabije u njegovu umu, kao da je već uspio povjerovati u neiscrpnost svoga bogatstva, umislivši da će ga ovakav život pratiti još godinama.

 

Doba propasti   •   29.05.2013.

Utroba mraka u koju je već duboko zakoračio, sve ga je jače gutala te Čovjeka naglo počne obuzimati teško savladiva klaustrofobija kakva je običavala snaći samo prestravljene i izmučene zarobljenike skučene u tako malom prostoru da ondje jedva mogu stajati. Na trenutak se osjećao sasvim bespomoćno i beznadno, kao da ga je neki drugi onostrani narod ponovno prisilno stavio pod svoje okrilje i kao da nikad neće doći dan kada će iz hladnog podzemlja opet stupiti na vrelo pustinjsko tlo.

 

Doba propasti   •   05.05.2013.

Već je satima Čovjek lutao okrutnom Arizonskom pustinjom dok su ga nesnosne sunčeve zrake neprestano tukle u potiljak poput sitnih bičeva kojima niti najhitrije stvorenje nije u stanju umaknuti. Taj stravični san o mržnje punoj borbi protiv vlastite tamne siluete i neslavnom padu pod oružjem zanosne ženske sjenke sad je jedva umio razlikovati od svoje burne stvarnosti, a dugačka plava vlas koja se još jutros našla na njegovoj postelji kao da više nije bila djelić bliske prošlosti, već je postala dijelom nekog zaboravljenog sanjarenja i potisnute fanazije.

 

Doba propasti   •   09.04.2013.

Kad se beskrajni labirint nepregledne šikare već potpuno utopio u gustoj i teškoj tami, polurazumljivi glasovi odjekivali su sve bliže zlokobnome ulazu u Izdajnikove odaje čija je mračna tajna konačno bila otkrivena znatiželjnim očima Gospodarevih plaćenika. U daljini sijevaše krijesovi moćnih strojnica američke vojske, nastojeći se boriti protiv onog što niti sami nisu razumjeli, a iz podnožja plitke jame gdje su ležala ona misteriozna vrata, sukljale su moćne laserske zrake, oduzimajući svakog trena novi neprijateljski život.

 

Doba propasti   •   25.03.2013.

Duboko u utrobi višeg svemira, u daljini su sablasno svjetlucale neznane i nikad pronađene zvijezde, odajući prisutnost neke božanske sile, a njihova je mistična aura poticala trnce u svima onima koji ih promatraše te je čak i sam Gospodar bio zbunjen beskonačnošću svoje dimenzije, kao što su i obični smrtnici zgranuti ogromnošću svoga svemira. Desetke hitrih i moćnih letjelica, koje su poput ogromnih i nadasve razornih zmajeva kružile svojim svijetom, rijetko su se udaljavale od onog glavnog središta svih onostranih utjecaja gdje se nekim čudom u sitni i naizgled skućeni lebdeći objekt smjestiše glasovita Bezvremenska Vjećnica i strahopoštovanja vrijedna Galerija Paralelnih Svemira.

 

Doba propasti   •   18.03.2013.

Vreli i prazni krajolik jednolične pustinje Arizone kao da je već bio zahvaćen onom potpunom bijednom i propašću koja je 2032. godine u nekom drugom vremenu već odnijela posljednji ljudski život. Nemilosrdni vrtlozi što su se bijesno uzdizali iznad zaprepaštavajućih pješćanih dina, stvarali su nemilosrdno okruženje posve slično beznadnom ozračju pakla. Niti u najvećoj daljini nije postojalo ništa što bi odavalo bilo kakve znakove života, a prve su oaze bile toliko daleko izvan vidokruga da bi svak lutajući putnik omamljen nesnosnom žeđu i napasnom glađu vrlo lako povjerovao kako je čitava Zemlja poprimila upravo takvo stravično obličje pustoši.

 

Doba propasti   •   03.03.2013.

Neprirodno i gotovo zloćudno topla jesen koja je već tjednima opsjedala nekoć skladan planinski krajolik, sada se borila s prvim znakovima zime utapajući se u vlažnom i hladnom tlu, zalivenom mahnitim pljuskom nedavno pristiglim nad transilvanijsku pustoš. Na trenutak se činilo da ta iskonska divljina nikad nije niti bila oskvrnuta nedopustivim razdorom stvorenim beskrajnom ljudskom pohlepom, a bića koja su bila prisiljena roditi se u doba kaotičnih promjena bila su već danima obuzeta onim slatkim i toplim osjećajem nade u oporavak koja potiče neprocjenjivi dojam da su sve poteškoće bile tek jedan ružni san kojeg više nikad neće morati podnositi.

 

Doba propasti   •   19.02.2013.

Nepravedni život s čijim se poteškoćama nikako nije umio pomiriti opet ga je grubo zgazio i izdao, ne ostavaljujući mu priliku niti da se započne uspinjati ionako dugim i trnovitim putem napretka. Nebrojeni padovi, razočarenja i propasti što ih je ostavio iza sebe u gorkoj prošlosti nikad nisu mogli biti izbrisani i koliko god se trudio nadoknaditi izgubljeno, gubici su uvijek bilo nepovratni, a trud koji bi inače ulagao u samoostvarenje morao je pretvoriti u snagu koja će ga natjerati da ponovno ustane i vrati želju za životom.

 

Doba propasti   •   09.02.2013.

Polako i tjeskobno prolazio je listopad 2012. godine i gramzivni je svijet već tada počeo ispaštati zbog svog stoljetnog prkosa izmučenoj prirodi i ljutitoj sudbini koja nije htjela takvo što dopustiti.

 

Doba propasti   •   22.01.2013.

Lutajući bezbrižno mlakim večernjim ulicama i uživajući u onoj neopisivoj slobodi koja prati malenog čovjeka kad izvrši sve svoje sitne i beznačajne obveze, Čovjek je u najdubljoj pozadini svoje svijesti imao gorki predosjećaj propasti koji ga je već mjesecima pratio. Razmišljajući satima o nesigurnoj budućnosti svijeta koji se polako pustoši zbog vlastite pohlepe i utapa u besmislenosti koju je sam stvorio, unatoč silnom trudu nije mogao spoznati kakve ga točno nedaće uistinu očekuju, no njegova se stvarnost činila sve nestabilnijom i sve je manje vjerojatno bilo da ga sudbina uskoro neće potpuno izdati.