Virovitica.net

Blog urednika

Kabare u vijećnici

Goran Gazedek  ●  31.01.2007.
Kabare u vijećnici

Možda ovo i nije baš najbolji naslov jer u kazalište i na kabaretske predstave idem s radošću očekujući da ću doživjeti nešto lijepo, da će me predstava opustiti, izazvati emocije, natjerati na razmišljanje ili da će me komedijaši od srca nasmijati i bar na djelić otrgnuti od svakodnevnice. No, upotrijebio sam taj, za ovu priliku čisti eufemizam, kako ne bih uvrijedio cijenjenu gospodu vijećnike. Mogao bih im, naime, poput devedeset posto građana koji to čine sebi u brk, u tri-četiri riječi koliko je potrebno za dobar naslov, svašta sasuti u lice, izazvati u njima erupciju duševnih boli, ali neću. Prvo, zato što bih im vratio tek djelić onoga što oni nama čine svaki put kada se okupe na aktualnom satu Gradskog vijeća ili Županijske skupštine, a drugo, došao bih u situacija da, recimo, plagiram Zlatka Viteza koji je svojevremeno, sabornicu nazvao – kokošinjcem.
Moglo bi se ovo, dakle, nasloviti i ovako: «Dječji vrtić u skupštinskim klupama», «Naturščici pitaju» «Komedijaši za vijećničkom govornicom» ili «Sanader iz Mrduše Donje».

Želje i pozdravi

Kad god, poslom dakako, moram ići na taj aktualni sat nosim kamenje u želucu zbog očekivane količine gluposti koja me tamo čeka. Ne zbog pitanja koja će vijećnici postavljati, daleko od toga, već zbog načina na koji pojedini zastupnici zloupotrebljavaju instituciju aktualnog sata i mikrofon lokalne radijske postaje. Sjećam se, kada su mediji i HDZ-ova oporba u Virovitici, tamo negdje sredinom devedesetih, predlagali izravan prijenos sjednica, vlastodršci su se grčevito opirali: te nema odluke, te postoje tehnički problemi, te tko će to platiti…
Kada su napokon donijeli političku odluku, riješili organizacijsko-tehničke poteškoće i kasnije u snimkama prepoznali svoj glas te ih ponosno na večernjim pivima reproducirali susjedu koji, eto, nije čuo baš taj dio kad je nesretnik priupitao o onoj lokvi pred kućom na ulazu u ulicu jer ga je šef poslao u skladište – njihovoj sreći nije bilo kraja.
»Poštovani gradonačelniče, vijećnici, predstavnici javnog priopćavanja. Pozdravljam slušatelje našeg radija, ekipu s kojom igram nogomet, svoju mamu i punicu, prijatelje moga sina u školi koju sam i ja pohađao i sve stanare na Trgu Ante Starčevića», uveo bi nas vijećnik u pitanje o kanalizacijskoj mreži u Podgorju.
I tako njih desetak. Onaj jadnik, jedanaesti po redu, nije stigao pozdraviti baku Katu i strinu Julu iako su cijeli mjesni odbor Golog Brda, onomad kad ih je posjetilo gradsko čelništvo, počastile salenjacima.
Na početku je to još imalo nekog smisla. Pa, baza ih je odabrala neka ju pozdrave i postave pitanje u njihovo ime. I bilo je različitih tema, ozbiljnih problema koje muče malog čovjeka. A onda se vlastodršci dosjetiše da je tih sat vremena izvrsna prilika za promidžbu svojih djela na račun poreznik obveznika i glazbenog programa.
Riječ je o pitanjima koja neki vijećnici postavljaju po dužnosti pa je tragikomično slušati i gledati kako se pojedinci bore s riječima nemušto čitajući ono što su im drugi napisali. Uglavnom su to pitanja nakon kojih će gradonačelnik ili župan govoriti o svijetlim uspjesima, radnim pobjedama i boljoj budućnosti hvaleće sebe i svoj tim s ministrom i saborskim zastupnikom na čelu, ne ostavljajući puno vremena za ne daj Bože nego škakljivo pitanje i onako kilave oporbe
Na trenutak pomislim da gledam dječji igrokaz skupine Pčelice u vrtiću «Cvrčak» kada se na kraju vrtičkih dana mališani opraštaju od svojih teta.

Klonovi za Oskara

»Uvaženi gradonačelniče, naj, naj, najnoviji podaci o padu nezaposlenih u našem gradu potvrđuju da je vaš program gospodarskog razvitka…».
«Hvala gospodine vijećniče, izvrsno pitanje…».
»Cijenjeni gradonačelniče, svjedoci smo posljednjih dana neviđene medijske harange na vaš projekt gradnje korektora, ovaj, kolektora…»
»Ovo pitanje je odlično, a sve drugo su obmane, insinuacije i laži onih snaga koji ne vole ovaj grad, državu i mene osobno».
Trendovi u ovim diletantskim predstavama dolaze s Markovog trga. Vijećnici i skupštinari oponašaju svoje uzore iz sabornice, mali klonovi užive se u ulogu kao da očekuju Oskara, spuštaju glave niže mikrofonima da ih puk bolje čuje. Po nesigurnim pokretima vidi se da su prošli tek daljinsko obrazovanje pa im toplo preporučujem kakav partijski tečaj za lokalne dužnosnike u Bizovačkim toplicama na temu: «Kako postaviti pitanje bez zamuckivanja i ne udavati slušatelja radija».

O tome je sjajno pisao Ante Tomić u tekstu Gle, zastupnici koji govore (kolumna Klasa optimist, Nedjeljni jutarnji, 4. ožujka 2006.). Odnosi se, doduše, na saborske zastupnike, ali ako pažljivo pročitate tekst shvatit ćete da razlike nema. Sve je to, na kraju krajeva, ista partijska škola.

 

Blog urednika

Virovitica Prvak EU Fondova! Jalova utjeha gradu iz čij ...

Zašto je bilo potrebno 24 sata da dobijemo odgovor koli ...

Napadi Živog zida na novinare su pravilo, a ne izuzetak ...

Zadarski sud kaznio čovjeka koji je na Facebooku prijet ...

Tužideda: Đakić opet okreće pilu - nisu krivi oni koji ...

Sa zadovoljstvom objavljujemo top listu 50 najčitanijih ...

Učio sam kako koristiti arhive i baze podataka sa suđen ...

Htjeli se „približiti“ narodu, pa narodski rečeno – pop ...

Nekad Titu nosio štafetu, danas se diči ustaštvom i pro ...

Da se ne zaboravi: Kako je prije 20 godina zbog šupka n ...