Naš. Promjenjiva vrsta riječi. Zamjenica. Posvojna zamjenica. Muški rod. Prema Hrvatskom jezičnom portalu „izriče pripadanje koga ili čega paru ili skupu onih kojima pripada govornik“. Ujedno i često nazivlje za sve narode bivše Jugoslavije u inozemstvu. Na zapadu redovito svi postaju „naši“. No što se dogodi kada netko devedesetih godina iz Bosne dođe u Zagreb? Imali smo priliku otkriti to prošloga petka (25. listopada 2024.) na praizvedbi predstave „Tvornica Hrvata“, nastale u koprodukciji Kazališta Virovitica i Teatra Erato. Predstava je nastala prema književnom predlošku, istoimenom romanu Nebojše Lujanovića koji je 2023. godine nagrađen VBZ-ovom nagradom za najbolji neobjavljeni roman. Dramaturšku prilagodbu romana scenskom životu ostvario je Darko Lukić, a redateljsku ulogu preuzeo je Dražen Krešić (uz asistenciju Ive Slavić i producentsku suradnju Lidije Ivanda i Tomislava Pintarića).
Valja napomenuti da je simbioza dvaju kazališta u ovom komadu savršeno iznivelirana u tehničkom dijelu: za scenografiju je zaslužan Miljenko Sekulić (izvrsno iskorišten cjeloviti prostor scene doprinosi dinamičnosti), za kostimografiju Krešimir Tomac (osobit umjetnički, ali i kulturno i socijalni pogodak je korištenje starinskih smeđih deka koje je svako kućanstvo devedesetih imalo), za koreografiju i scenski pokret Melisa Begaj (svaka pohvala za ujednačenost i uigranost), za oblikovanje svjetla Domagoj Garaj (čiji je talent u ovoj predstavi nešto manje došao do izričaja – šteta, moglo ga se iskoristiti znatno više za vizualni dojam). Maro Market autor je originalne glazbe koja nastaje radom studijskog glazbenika Marija Bočića, uz poneki glazbeni „izlet“ u stvaralaštvo Duška Kuliša i Harisa Džinovića (iako se i samo jednom skladbom mogao izreći željeni dojam razdraganosti, druga skladba djeluje forsirano pa bi bilo dobro da je ostalo na ideji „manje je više“). Ovim putem svakako treba spomenuti i šefa tehnike Mladena Vlainića te majstora tona Marija Nađa koji vrhunski vladaju intenzitetom zvukova i trenutcima u kojima se oni pojavljuju.
Temu emigracije (u predstavi se jasno naglašava razlika između izbjeglištva i prognaništva) promatramo kroz oči i pripovijedanje dječaka, osnovnoškolca kojega je utjelovio Mladen Kovačić. Naratološki pristup u kojemu pripovjedač iz romana postaje pripovjedač i u scenskom liku podsjeća na predstavu „Što na podu spavaš“ (igrom slučaja, i ondje je tema smještena u gotovo pa isto mjesto i vrijeme). Uz Kovačića, veliki jaram predstave nosi i Sanja Vejnović, dječakova majka Anka, koja igra lik ostavljene i prevarene žene, žene čiji je zadatak skrbiti za svoju malu obitelj (čak ako to uključuje i činove koji mimoilaze pravila i zakone država i morala). Njezin brechtovski trenutak, grub i neizdjeljan, pomalo se skriva i u zakletvi sinu: „Ostaviš li ikad ženu u govnima, odreći ću te se, taman da si mi iz oka ispao.“ Uz njih živi i Ankin otac Stipo (Draško Zidar) koji u sebi još uvijek, i u stranom mu gradu i stanu, nastoji sačuvati duh Bosne (barem kroz Zehrinu šalicu kave).
Valja napomenuti da je komad nešto manje svjetla ponudio likovima koje su utjelovili poslovično izuzetni Sara Lustig (igra djevojčicu Kristinu, očajnu muslimansku majku i emigranta), Igor Golub (igra nervoznog emigranta, rođaka i vojnika Nenada) i Goran Vučko (igra emigranta, liječnika i „poduzetnika“ iz Njemačke), ali može se reći da je ovo predstava koja je omogućila dostojan sjaj Snježani Lančić koja je također zaigrala široku paletu likova u samo jednoj predstavi – emigranticu, zagrebačku susjedu Šteficu, koketnu birokratkinju Dubravku. Vejnović i Lančić na sceni grade sjajnu i emotivnu suigru dviju jakih žena, a ta sinergija djeluje doista uvjerljivo, poput odnosa kakve bi doista iznjedrila i realnost.
Ono što mene na trenutke pogađa jest nategnuta jezična vožnja između hrvatskoga standarda, kajkavštine i bosanskoga jezika. Primjerice, „dida“ bi u Bosni bio „did, dedo, dido“, a Bosanac (pokušat ću napisati nešto što je znatno lakše usmeno izreći) nikada ne bi išao „U BOSNU“ nego „UBOSNU“. Specifičan jezik taj bosanski.
Cjepidlačenje na stranu, ova predstava i njezin značaj – davanje novoga života, točnije početka onima čiji je život spaljen na hrpi papira ratom pogođene zemlje – praćeni crnim humorom, ali u konačnici i pozitivnom porukom zajedništva za stolom za kojim sjede ljudi različitih vjera i nacionalnosti zasigurno će biti rado gledan kazališni komad ove sezone.