U ove vruće srpanjske dane Virovitičanin Josip Sunđi Šerif razmišlja o snijegu i ledu - sanja o vožnji psećih zaprega na Aljasci, poluotoku na sjeverozapadu Sjeverne Amerike i 49. državi Sjedinjenih Američkih Država i česne da otputuje tamo gdje je hladna subpolarna klima uvjete života učinila surovim. Počeo je tražiti sponore za put. Ovo je njegova priča.
Surfajući internetom sasvim slučajno naletio sam na video o psećim zapregama, o Srbinu koji je sudjelovao na utrkama u Aljasci i dobio strašnu želju i volju da budem dio toga, da sudjelujem na jednoj tako velikoj utrci. Učinilo mi se da je moj san ostvariv - kad može netko iz Srbije, zašto ne bi mogao i ja iz Hrvatske. U to vrijeme imao sam tri haskija, nabavio sam još tri i tako polako počeo stvarati tim. Znam, mnogi će mi reći nešto loše, ali ne zamaram se s time. Bitno je ono što ja osjećam. Vjerujem da će mi se jednog dana san ostvariti i da ću sigurno stići na Aljasku.
Cijene puta su visoke, ali to me nije omelo da planiram. Raspitivao sam se u Zračnoj luci Zagreb i to nimalo me nisu obeshrabrili. Samo za jednog psa moram izdvojiti 1500 eura, plus kavez od 100 eura, a za utrku Iditorod mi je potrebno 16 dobrih, radnih i brzih pasa. Za te se novce može kupiti i kuća i auto, i da još novaca ostane, ali sam veliki optimista. Mislim da se u akciju može uključiti sto ili tisuću ljudi, grad i županija, tvrtke i na kraju sama država jer to bi bila velika promocija Virovitice, Virovitičko-podravske županije i Hrvatske. Pratile bi me sve novine i televizije.
Utrka Iditarod ima svoja pravila. Duga je dvije tisuće kilometara, počinje ceremonijalnim startom u Ancorage na Aljasci. Ponovni start je treći dan u Wilowi, dvadesetak kilometara udaljen od Ancorage, cilj je u gradiću Nome.
Na utrci nije dozvoljen mobitel i njegova uporaba , bilo da ga koristi vozač, pomagač ili čak gledatelj strogo se kažnjava. Odmah si diskvalificiran. Utrka traje od 8 do 15 dana vozi se neprekidno, ima tri obavezna odmora: dva po osam sati i jedan od 24 sata. Tamo su suhe zime, ne vlažne kao kod nas, a temperature su od -17 do -40. Najniža temperatura na kojoj sam trenirao svoje pse bila je – 26.
Utrka se vozi u čast vozača psećih zaprega čijom se požrtvovanošću spašeni životi stanovnika gradića Nome koji su 1925. godine oboljeli su od zarazne bolesti difterije. Ljekarnici im nikako nisu mogli poslati serum, ni brodom ni vlakom, ni zrakoplovom. Vijest se jako brzo proširila i došla do vozača psećih zaprega koji su se složili u rekordnom vremenu. U samo pet dana serum je došao do Nome a glavnu ulogu u tome su odigrali su dva psa - Togo i Balto.
Ja sam MUSHER, pripadam aljaškom snijegu i ledu i ne želim mijenjati svoj život. Otvorit ću poseban račun i pokušati prikupiti novac za put na utrku kako bi se tamo zavijorio i hrvatski barjak.
