Pisanje rukom razvija pozornost, usredotočenost, a utječe u velikoj mjeri i na stil, tu glavnu značnicu autorstva. Kad postajete svjesni da neće biti vremena za ispravke, ponavljanja, autocenzuru i nove verzije, svaka riječ mora biti na mjestu, svaka rečenica i prva i konačna – to su rečenice iz eseja Božice Jelušić „Zašto pišem rukom?“ koji je u rukopisu, uvećan i postavljen na zid na početku izložbe crteža i memorabilija pod naslovom “Krajolici i drveća“ u Muzeju Đurđevac.
Svečano otvaranje izložbe u blistavom, božićno dekoriranom muzeju u Starom gradu Đuđevac označilo je središnju proslavu jubilarne godine 70/50 Božice Jelušić. Otvaranje izložbe u petak, 17. prosinca, dan nakon rođendana autorice, okupilo je prijatelje i poznavatelje rada Božice Jelušić te brojne umjetnike, kojima je književnica zahvalila za podršku, pažnju i razmjenu umjetničkih darova. Izložba će biti otvorena mjesec dana i može se razgledati u Muzeju Đurđevac.
Za Božicu Jelušić jubilarna godina u kojoj je obilježila 70 godina života i 50 godina književnog rada bila je godina intenzivne aktivnosti. Objavila je čak sedam knjiga, među kojima je najnoviji naslov memoarske proze „Mojih 70/50“, koji je objavljen u biblioteci Podravskog zbornika. Svih sedam knjiga obuhvaćeno je izložbom i izloženo na klaviru u dvorani muzeja.
Tu su dvije zbirke pjesama „Gda smo išli“ i „Vrata vrta“ te zbirka pripovijedaka „Zvjezdane jagode“, sve u izdanju varaždinske nakladničke kuće Tonimir. U izdanju Društva hrvatskih književnika Koprivnica objavljena je zbirka eseja „Kajogledi, vnebogledi“, koja je nagrađena Nagradom Zvane Črnja za najbolju knjigu eseja. Slikovnicu „Pjesko, pješčani dječak“ s ilustracijama Gordane Špoljar-Andrašić objavila je Gradska knjižnica Đurđevac. Rukopisna knjiga „Zagreb u versima i kipecima“ s ilustracijama Nikole Šolića nastala je prema jednoj od bilježnica Božice Jelušić, a objavila ju je zagrebačka Beletra uz potporu Grada Zagreba.
Ostale rukom pisane, originalne bilježnice Božice Jelušić, a kako kaže ima ih pedesetak, čine posebnu cjelinu na izložbi u Muzeju Đurđevac. Izložene su u staklenim vitrinama, rastvorene na atraktivnim stranicama ili zatvorene u umjetnički obrađenim koricama. Mnoge su od njih ručno uvezane, neke otisnute i na ručno prešanom papiru, ispunjene stihovima, bilješkama i crtežima umjetnice.
Bilježnice su gusto ispisane, odlučnim, discipliniranim rukopisom često uz vinjetu docrtanu rukom, što u svom eseju autorica objašnjava: „…budući da ruka, dok razmišljam, prijeđe u crtež, bilo da je riječ o geometrijskoj formi, mandali ili o nekom realističnom prizoru, krajoliku, veduti, stablu.“
U katalogu izložbe kustosica Edita Janković Hapavel tvrdi da crtanje uz pisanje nije neuobičajeno te navodi da su među slavnim piscima koji su crtali i August Šenoa, Drago Ivanišević – koji je izlagao pod pseudonimom Albert Jordan, te Ivan Kušan i Zvonimir Balog, koji je ilustrirao više svojih knjiga. Na izložbi nisu zanemareni ni autoričini počeci, pa je na ulazu u posebnoj vitrini prva bilježnica koju je Božica Jelušić ispisala kao petnaestogodišnjakinja, a otvorena je na stranici s pjesmom majci ispisanoj uz autoportret.
Dominantni motivi crteža na izložbi „Krajolici i drveća“ su priroda, Drava i njezine vrbici, Barnagor i stabla koja ga čuvaju, podravske kuće, puteljci, parkovi i drveće, drveće, drveće kojem se divi… Kao potvrda snažne inspiracije prirodom, ekološkog aktivizma, angažmana oko kurije Barnagor i imena Flora Green - pseudonima pod kojim objavljuje pjesme i članke o prirodi - esej o pisanju rukom Božica Jelušić završava stihovima:
Voljela bih da sam stablo
Negdje kraj Drave bih bila,
Vječnu ljepotu šumorila.
Pticama dom bih u krošnji dala,
S vjetrom potajno ljubovala.
Stablo da mi je biti
U krošnji skriti
Tvoje ruke poput grana,
Čežnjo moja odabrana!
