Temeljni etičko-literarni princip u stvaralačkom ciklusu kolumni „Priroda društva“ glasi: „Neću politiku u moju butigu“. Takva autorska koncepcija zahtjeva posebnu društvenu pozornost i pravo ribarsko strpljenje. Dok ostali kolege već u prvoj minuti večernjeg dnevnika znaju o čemu će pisati sutra, ja čekam posljednje vijesti, ne bi li prije vremenske prognoze upecao svoju tematsku ribicu. Ovoga puta osjećam na udici pravi kapitalac: Marko Perković Thompson preveo Bibliju!
Znali smo to i puno ranije. Ali vijest je postala zvanična 16. travnja 2016., kada pjevač dobiva priliku da bude učitelj gost u jednoj Katoličkoj osnovnoj školi, što njegov sav prevodilački biblijski opus (priznali to ili ne) čini službeno (crkveno) priznatim. Pedagošku atmosferu i odgojno-obrazovne poruke sa vesele učiteljske mlade mise prenijele su gotovo sve domaće novinske i televizijske kuće.
Već na samom početku bilo je jasno da će biti vrlo edukativno, jer uvodni dio nastavnog sata otvara pjesma „Bojna Čavoglave“ – krcata kršćanskim vrijednostima i poučnimbiblijskim motivima. Taman primjereno djeci 13 -16 godina.
Osim što su imali priliku ponovo utvrditi gradivo o starom hrvatskom pozdravu, te dodatno osvijestiti biblijsko poglavlje 23. (pravosuđe i ljudska prava) gdje dragi Bog u tijeku Domovinskog rata svoju sudbenu vlast prenosi na pripadnike jedne hrvatske bojne, mogli su osjetiti i, koliko sam uspio povezati impresije organizatora – zadivljujuću duhovnu i moralnu snagu teksta, glazbe i aranžmana.
Pošto nemam nekog osobitog sluha ni muzičkog dara, ne mogu dokučiti sve nebeske atribute ove pjesme koja je djeci stavljena u uho kao glazbena hostija. Ali ono što sam posve siguran je to da teološku dimenziju ove vjerske nastave komplicira biblijski prepjev u kojemu Thompson citira Svetog Iliju koji se ozbiljno prijeti Srbima:
„Slušajte sad poruku od Svetog Ilije: Nećete u Čavoglave, niste ni prije!“
Obzirom da sam nastavu iz vjeronauka pohađao još u vrijeme socijalizma, kada je drug Tito striktno vodio računa da se velečasni drže samo svoje struke, pouzdano znam da to nisu Ilijine riječi – što je očiti znak da je Thompson, poznati glazbeno-duhovni tumač Svetog pisma, nešto krivo preveo, svojevoljno dodao, ubacio. No Crkva u Hrvata, jednako je očito, ne nalazi za potrebnim da ukaže na taj biblijski falsifikat, nego ga, suprotno očekivanjima, uvodi u duhovnu školsku glazbenu lektiru.
Takva vrsta metodičke devijacije mojem profesionalnom oku sokolovu nije mogla promaći neopaženo. No, odgojen da nemam predrasude prema ljudima, uvažavam mogućnost da je Marko, prema vlastitom priznanju, ušao dublje u bit duhovnosti i vjere. To je jedino i moguće, jer na površini nema ništa što bi moglo ići u njegovu korist. A to dublje može biti jedino negdje u izvornom biblijskom tekstu, čije su se istine izgubile u prijevodu.
Na tu me kritičku misao navodi jedan poprilično sadržajan članak, koji, u želji da shvatim konture ovog problema, pronalazim srećom u Glasu Koncila:
Rijetko tko čitajući Bibliju ima na umu da je to samo prijevod, a ne izvorni tekst, jer smo se u međuvremenu toliko priviknuli na prijevode. A Biblija je napisana na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku. Svaki jezik ima svoje vlastite mogućnosti izražavanja, pa je prijevod uvijek kompromis. Iako se govori o uspjelim prijevodima, postoje zapravo samo loši i manje loši prijevodi. Veći dio Staroga zavjeta pisan je u obliku poezije (Psalmi), a poeziju je nemoguće prevesti, nju se može samo prepjevati. A to može samo vrstan pjesnik, koji još k tomu savršeno vlada jezikom s kojega i jezikom na koji prevodi. Starozavjetna mudrosna literatura puna je mudrih izreka koje se temelje na drevnoj mudrosti ili pak sadrže uspjelu igru riječi, koju nedovoljno upućen prevoditelj neće ni prepoznati. Neki opet izrazi mogu imati višestruko značenje. Tako je sv. Jeronim hebrejski glagol qaran pogrešno preveo u smislu pojave »rogova« na Mojsijevu licu (Izl 34, 29), umjesto njegova stvarnog značenja »zračiti« ili »blistati«. Unatoč svemu, prijevodi su prijeko potrebni, jer samo rijetki Bibliju mogu čitati u izvorniku.
Iz ovoga teksta, mora se priznat, može se dosta toga zaključno posložiti, samo mali problem stvara mi ova posljednja rečenica. Ne znam hebrejski, ni aramejski, ni grčki, pa ne mogu znati: čita li Thompson autentični biblijski tekst u izvorniku?…Još gore je to što izgleda ne znaju ni svi velečasni Crkve u Hrvata koji pjevuše njegove pjesmice…Ni časne, ni biskupi, ni sam kardinal Bozanić…Možda je to i razlog zašto nitko od njih ne želi stati pred Boga i reći – drag mi je Thompson, ali draža mi je istina.
No, vas sigurno zanima je li netko na kraju sata dobio jedinicu?... Ravnatelj škole, mjesni biskup…ili barem ministar obrazovanja?
Naravno da nije. Ovo je bila samo prigodna nastava – nešto slično kao neka duhovna pokazna vježba, da nas više ništa ne može iznenaditi. Svi učenici otišli su svojim kućama, ojačani vjerom i obogaćeni novim duhovnim znanjima. A Thompson je saopćio novinarima samo opisnu ocjenu: Atmosfera je bila odlična! Nikada nisam nastupao pred ovako obrazovanom publikom.
