Godišnja književna nagrada V.B.Z.-a dodjeljuje se autoru za „novi, originalni i neobjavljeni roman na hrvatskom i drugim štokavskim jezicima te čakavskom i kajkavskom književnom jeziku“ a sastoji se od novčanog iznosa i objave rukopisa. U godini 2023. nagrađen je roman „Tvornica Hrvata“ književnika i znanstvenika Nebojše Lujanovića o čemu je autor izjavio: „… ovaj roman nije dokumentarni izvještaj, ali isto tako ga ne bih mogao napisati da nisam određene stvari proživio.“
Pripovjedač je jedanaestogodišnji dječak koji s majkom, djedom i sestrom napušta zaraćenu srednju Bosnu i dolazi u Zagreb gdje im rođak dozvoljava da „uđu“ u njegov (oronuli) stan i prva dvojba s kojom se dječak susreće u novoj sredini jest pitanje statusa: jesu li prognanici ili izbjeglice? Problem pripadnosti i identiteta prikazani kroz dječju vizuru (od jezika do novih odnosa) daje romanu prividnu lakoću (dijete opisuje, ne komentira) ali brojne epizode prikazuju stanje u kojem se zatekla obitelj („Dijete je lakmus papir“ napominje Lujanović).
Suočena s egzistencijalnim problemima (kao „poluizbjeglice“ primaju malu pomoć) i stalnim priljevom ljudi iz Bosne koji u njihovom stanu čekaju „papire“ kako bi krenuli u „bolji život“, majka (uz domišljatu susjedu Dubravku) počinje, usprkos sve zahtjevnijoj birokraciji, zemljacima nabavljati dokumente s „odgovarajućim imenima“ i tako stasaju „instant Hrvati“ (a obitelj bolje živi). U trenutku kada majka nehotice izusti „Kaj god želiš“, dječak intuitivno shvaća da će se sve stubokom promijeniti jer kako kaže majka: „Nikada nas neće prestati oblijetati ljudi koji nam donose samo jad. (…) Nikada nas neće prestati vući u svijet u kojem više nemamo ništa. Jedini je način da mi postanemo netko sasvim drugi. Pod drugim imenom.“ Roman završava smijehom zbog majčine ponude imena : „Koje bi ti? Miro Mirčić, Drago Dragić?“.
Nije me iznenadilo da je ovaj odličan roman privukao pažnju kazališnih autora ne samo svojim sadržajem nego i dramskim nabojem, pa su se oko predstave „Tvornica Hrvata“ u režiji Dražena Krešića udružili Kazalište Virovitica i Teatar Erato iz Zagreba, a ovaj se tekst bavi drugom, zagrebačkom premije- rom (Mala dvorana „Lisinski“, 23.11. 2024.).
Dramaturg predstave Darko Lukić je prilikom dramatizacije „izbacio“ sestru (ne okrnjivši obiteljsko ozračje) i promijenio kraj vlastitim izborom dječakova imena (unijevši „šaljivost“) , ali generalno nije narušio duh romana. Ipak mi se čini da su neke, naoko simpatične scene, izvedbeno suviše istaknute („purgerska“ afektacija susjede Štefice i za dječaka sugestivna Dubravkina erotika – obje uloge glumi Snježana Lančić) dok neke usporavaju tempo („koreografirani“ pokreti koje izvode „ljudi duhovi“ dok u njihovom stanu čekaju dokumente, koreografkinja i suradnica za pokret Melisa Beqaj).
Scenograf Miljenko Sekulić je funkcionalno dočarao zapušteni stan i Kristininu (dječakova prijateljica) sobu u kojoj dvoje djece razgovaraju o svemu što im je blisko ili ih razdvaja no svjetlo (Domagoj Garaj) je povremeno manjkavo (što se zna dogoditi na ovoj pozornici). Odjeća (kostimograf Krešimir Tomac) učinkovito iskazuje status (deka kao oznaka privremenog boravka) a tome doprinosi i originalna (Maro Market) odnosno izabrana glazba (Duško Kuliš, Haris Đinović).
Mladen Kovačić je dječak-pripovjedač koji opisuje zbivanja ali je i njihov akter, pa sam očekivala prijelaz iz „standardnog“ u „bosanski“ govor (nisam dorasla procijeniti kvalitetu potonjeg) no niti je provedba bila dosljedna, niti je dinamika bila bez mane. Suprotno rečenom, dijalozi s Kristinom (uvjerljiva, zaigrana Sara Lustig) i s djedom (mudri, nenadmašni Draško Zidar) puni su živosti i emocija, baš kakvi trebaju biti.
Galeriju likova u „tvornici“ kompletiraju Lustig u potresnoj ulozi Žene u crnom te Igor Golub i Goran Vučko u nizu manjih ali nezaobilaznih uloga. Poznata filmska glumica Sanja Vejnović (članica Zagrebačkog kazališta lutaka) igra ulogu majke, borbene i spretne, prividno grube žene spremne na sve kako bi očuvala svoju obitelj. Lujanović je vrlo lijepo iznijansirao njezin karakter, no ja te finese nisam našla u ponuđenoj glumi: nalazila sam korektno ali ne i osjećajno. A takvoj majci ja jednostavno ne vjerujem.
Predstava „Tvornica Hrvata“ u MD „Lisinski“ bila je uredna no nimalo uzbudljiva (što je po pretpostavkama trebala biti) a o razlozima mogu tek nagađati (preduga stanka od zadnjeg nastupa, neodgovarajuća pozornica, a možda i …).