Strah je jedna od četiri osnovne emocije. Prema Longmanovom rječniku psihologije i psihijatrije strah se definira kao duboka emocija koju izaziva prepoznatljiva prijetnja čije su posljedice, među ostalim, i osjećaj neugodne napetosti. Strah je svakodnevna pojava u našim životima. Strah nas sprječava da učinimo ono što smo naumili, tjera nas da činimo stvari koje ne želimo činiti, zaustavlja naš napredak i sprečava nas da se razvijemo do naših krajnjih mogućnosti. Postoje deseci definiranih strahova. No ja ću vam pisati o strahu od izgovorene riječi.
Zašto vam to zapravo pišem? U Viroviticu, grad u kojem sam rođen vratio sam se nakon 17 godina izbivanja. Živio sam u Zagrebu, kroz život i novinarski posao posjetio mnoge gradove u inozemstvu, upoznao razne ljude. I svi su oni „patili“ od nekog straha ili fobije, manje ili više, no od straha od izgovorene riječi ipak nisu. Doduše, nisam putovao niti u jednu od, na sreću, danas rijetkih zemalja gdje još postoje totalitarni režimi i kultura straha. Niti u Zagrebu nisam upoznao ljude koji se boje kazati svoj stav, o bilo čemu pa i o političarima. Toj, u Hrvatskoj, ne malim djelom korumpiranoj kasti ljudi spremnih muljati, lagati, varati ili bilo što učiniti zarad vlastite koristi, političkog probitka i ostanka na vlasti. No u mom rodnom gradu situacija je dijametralno suprotna i trebalo mi je svega nekoliko tjedana života da se u to uvjerim. Moji sugrađani se boje.
Vladavina straha
Boje se kritizirati lokalne vlastodršce u svakoj prilici ne bi li ih netko čuo. Kažu svagdje postoji neko uho, neka špija spremna brzo otrčati u gradsku ili županijsku upravu ili stranku. A stranka je već dvadesetak godina, zna se koja. Ista ona čiji su ministri iz prošle Vlade jedan za drugim sjedali na optuženičke klupe naših sudova zbog pogodovanja, korupcije ili pljačke desetaka milijuna našega novca, a predsjednik te Vlade još je uvijek stanovnik ustanove u zagrebačkoj Remetinečkoj ulici. Nije ovo grad ni glupih ni nesposobnih ljudi. Znaju oni procijeniti što valja, a što ne valja. Što je ispravno i pošteno, a što ne. I većina, ako ima povjerenja u sugovornika, ispod glasa će suvislo nabrojati sve što ne valja. A ne valja puno toga.
Ne valja da se niti jedan posao ne može dobiti bez partijske knjižice plave boje, nerijetko i u privatnim tvrtkama. I to vrijedi za sve poslove, čak i za čišćenje zahoda i odvoz smeća. Pritom nikako ne želim učiniti manje vrijednim ljude koji pošteno rade te vrlo teške poslove. Članstvo u stranci je neophodno da bi se dobio čak i povremeni posao na javnim radovima, za usavršavanje uz plaću od 1600 kuna, da bi se državna zemlja dobila u zakup, a zakup gradskih prostora da ni ne spominjem. Ne valja ni to da se imena novih zaposlenika znaju i prije nego su natječaji objavljeni. Ne valja ni da su zaposlenicima javnih, državnih, županijskih i gradskih institucija tušnuli obrazac da potpišu potporu njihovoj kandidatkinji, a potom onima koji su se usudili ne potpisati suptilno šapnuli da razmisle, da imaju djecu. Ne pričam vam bajke. Osobno poznajem mnogo ljudi koji su doživjeli sve ovo što ste do sada pročitali. Koji su morali potpisati pristupnicu, bez obzira na vlastita uvjerenja da bi dobili čak i te bijedne poslove ili sačuvali postojeće. Jer su bili gotovo gladni, jer su ih stiskali krediti, najamnine.
Ne znaš ti Žada moj, nisi dugo bio ovdje
Cijelu situaciju čini još gorom i činjenica da su lokalni mediji potpuno pod kontrolom vlasti. Vlasti u njima kadroviraju, čak i pišu novinske članke, a ti isti mediji ih samo objavljuju kao u, iz prošlog sustava poznatim partijskim biltenima. Na tim istim medijima onemogućili su komentiranje ispod tekstova bojeći se mišljenja vlastitih sugrađana. Zabranjuju im, a neki čak i onemogućavaju čitanje našeg portala na službenim računalima u gradskim i županijskim tvrtkama. Nemojte ovu rečenicu doživjeti kao samohvalu, no jedinog neovisnog koji radi bez sponzora, bez novca, i opstaje samo zbog našeg entuzijazma i želje da mijenjamo stvari. Tek nas rijetki sugrađani „lajkaju“ javno na Facebooku, a komentare i riječi podrške šalju nam u inbox ili nam to kažu u četiri oka. I nakon svega ovoga što sam do sada napisao kada sam ih pitao zašto na to pristaju, zašto se ne pobune, zašto ih na izborima na smijene. Vele, ne znaš ti Žada moj, nisi dugo bio ovdje. Ne smijemo ti mi ovdje na glas kazati sve što mislimo. Opasno je. Ostat ću bez posla ili prilike za posao, stigmatizirat će me, djeca će mi izgubiti priliku za posao. Šalju nam poruke pred svake izbore kako bi nas podsjetili za koga moramo glasovati. Često puta traže da im fotografiramo i glasački listić kako bi bili sigurni da nismo krivog kandidata zaokružili. Čak su i meni već nakon prvog teksta objavljenog na ovom portalu, i najbliži govorili, nemoj, ne bodi se s rogatima iako znaju da sam cijelu karijeru proveo baveći se istraživačkim novinarstvom i za svoj rad nagrađen nagradom Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka upravo za istraživačko novinarstvo. I znaju da mene neće preplašiti i ušutkati jer ne mogu prestati pisati, ne mogu se odreći slobode govora, slobode da mislim svojom glavom, da ukazujem na probleme društva i da društvo pokušam učiniti boljim.
Nasip hrabrosti
Sve ovo što se događa u mojoj Virovitici ima gotovo sve karakteristike totalitarnih režima koje su još davne 1956. godine u svojoj knjizi "Totalitarna diktatura i autokracija" opisali američki povjesničari Carl Friedrich i Zbigniew Brzezinski. I kako se riješiti tog straha. Citirat ću dio teksta Ane i Otta Raffaia bračnog para već dugo posvećenog ekumenskim i mirotvornim projektima. „Nismo mi jedini koji se hrvamo sa svojim strahom. Povijest nenasilnog otpora povijest je pobjede vlastitih strahova. Nenasilne društvene promjene, kako su ih vodili Gandhi u Indiji, King u Americi i Hildegard Goss Mayr na Filipinima, bile su moguće zato što su se najprije njihovi protagonisti obračunali sa strahom odnosno s vlastitim pasivnim prihvaćanjem neprihvatljivog stanja. Promjena je rezultat toga hrvanja sa samim sobom i svojim strahom. Upravo oni koji su pobijedili vladavinu straha nad sobom nisu više lak plijen manipulacija. Tko je slobodan od straha, teško se može ucijeniti“. Nakon ovoga mi se čini da je najprikladnije zaključiti ovaj tekst upravo riječima Martina Luthera Kinga „Moramo izgraditi nasipe od hrabrosti da zaustave poplavu straha“.