Drugi dio sastanka je bio usmjeren na njihovu plaću. Država je u velikom minusu, točnije u nedozvoljenom minusu i treba izaći iz njega, jer su kamate velike. Pored minusa treba zaraditi za državu, za političare, a i za njihovu platu. I tko će sve to zaraditi? Pa policija. To je glavni zadatak jednog policajca u našoj državi. Kako zaraditi sav taj novac? Raznim prekršajnim kaznama. Onda su svi dobili po jedan priručnik od tisuću stranica s naslovom "Po kojem čl. stv. toč. možeš kazniti". Nisam imao priliku pročitati taj priručnik, jer su ga morali naučiti napamet i onda spaliti, jer ako bi tko od pučanstva našao i proučio priručnik, mogao bi izbjegnuti kaznu, a što nije u interesu države.
Taj sastanak je duboko dirnuo srce našeg policajca da su mu potekle suze. Jedino je on zatražio od ljudi u crnome da ga dođu kontrolirati jednom-dvaput mjesečno i da ga, ako to bude trebalo, isprave, jer ne bi želio i drugi put napraviti istu grešku.
Ja sam od onih građana koji poštuju zakon, slobodno pitaste mog Kuma i on će vam ozbiljnim pogledom to potvrditi. Ali neke kazne, za koje sam kažnjen, mislim da nisam trebao biti kažnjen. Budući da nemam dlaku na jeziku ja ču ih sa slobodom govora reći.
Taj dan sam svratio u kafić mog najboljeg prijatelja. Njega još nije bilo tamo, ali je bio moj Kum. Pogledao me smiješnim pogledom. Neki od prisutnih su me upitali što mi se dogodilo. Što mi se ima dogoditi, samo sam se ošišao, skratio brkove i pusti bafe. Hodajući Zakonik je čuvši to brzo popio pivo i otišao. Ubrzo smo saznali zašto mu se toliko žurilo. Došao je u uniformi. Stao je kraj mene i službeno, kao da se ne poznajemo, zatražio osobnu iskaznicu.
- Mesec ti tvoj, mi se poznajemo i maloprije si tu bio kad sam došao.
- Ostavite moj mjesec na miru, a vas gospodine prvi put vidim.
Nije mi bilo do svađe, a i on je predstavnik zakona i izvući će deblji kraj.
Mislio sam i to da možda misli kako nemam osobnu kod sebe, a zakon se uvijek
mijenja, danas ne moraš imati dokumente uza sebe, a sutra moraš.
Hodajući Zakonik je gledao naizmjence u mene, pa u osobnu. Svi smo šuteći čekali što će učiniti. Na naše iznenađenje nije mi vratio osobnu i rekao sve je u redu, nego je izvadio i kaznio me novčano po čl.67 st.99 toč.55. Završivši, mesec mu njegov, tu formalnost naručio je pivo na moj račun. Ostao sam bez teksta. Što sam ja to učinio protuzakonito? Da sam mu opalio šamar i dao nogu u guzicu razumio bih da sam učinio prekršaj. Ako si policajac to ne znači da možeš kažnjavati koga hoćeš i kako hoćeš i to bez objašnjenja. Moj dobri Kum isto razmišljanje dijeli sa mnom, pa je ozbiljnim pogledom upitao Hodajućeg Zakonika:
- Zašto ste ga kaznili?
- Tako je, i nas zanima. - doviknuo je netko u kafiću.
-Gospodo, jedan po jedan, ne mogu na sva pitanja odjednom odgovoriti. Gospodin je učinio prekršaj po čl.67 st.99, a kažnjiv je po toč.55. Zašto? On ne izgleda isto kao i na iskaznici. Kosa i brkovi su mu kraći. I prema tome on je slijepi putnik u ovoj državi, a to se kažnjava.
-Meni to nema smisla. Mislim da vi ne sprovodite dobro zakon. - rekao mu je moj Kum - Što je sa mužičarima? Oni mijenjaju frizure svaki čas. A glumci? Svaki put kad glume promjene frizuru. Sve njih bi trebalo kažnjavati.
- Kad ste vi tako pametni gospodine znate li da maloljetna osoba ne smije čitati crnu kroniku u Jutarnjem Listu ili u Slobodnoj Dalmaciji? A jeste li gospodine znali da po zakonu...
Zakon, zakon i zakon. Nisam znao da su neke stvari po zakonu kažnjive. Mislim da nije fer igrač, jer nam nije rekao što zakon ne kažnjava i malo me to zbunilo, pa kad sam došao doma odmah sam pitao Nedu zna li po zakonu smijemo li se seksati, budući da je utorak.
Sljedeći kazneni prekršaj sam učinio kad sam se autom parkirao na parkingu. Nisam ni izašao iz auta kad ti evo njega sav sretan što me vidi. Dok je prilazio ispisivao je novčanu kaznu. Kaže on da nisam propisno parkirao auto.
- Kako nisam! Je li ovo parking?
- Jest. Ali gospodine trebali ste se parkirati na drugu stranu.
- Zašto na drugu stranu kad je i ovdje parking.
- Gospodine vi ste se parkirali na lijevu stranu parkinga, a ne na desnu. Vama je poznato pravilo prednost desne strane u prometu, onaj koji vam nailazi s desne strane ima prednost. Vidite, to isto pravilo vrijedi i za parking mjesta. Ako nema na desnoj strani parking mjesta onda možete na lijevu stranu parkirat. Ako tako postupate neoduzimate prednost drugim vozačima na parkingu.
Mislio sam da glupljeg zakona nema od tog, ali uvjerio sam se da ima za nekoliko dana. Padala je kiša i upalio sam brisače na najveću brzinu. Hodajući Zakonik je odjednom iskočio ispred auta. Mokra cesta jedva sam se zaustavio. Ma sad mi je žao što ga nisam zgazio. Pokazao mi je nekakvu spravu rekavši da ona mjeri brzinu brisača. Bio sam kriv po zakonu, prekoračenje brzine. Brisači su radili brzinom od 20 km na sat, a trebali su 10 km na sat. Objasnio je da nisam prilagodio brisače vremenskim uvjetima, jer kiša nije pljuštala, nego roskala, i tada su brisači trebali raditi na prvom stupnju, isprekidano. Nisam se puno raspravljao s njim, jer bi mi mogao pronaći još nešto što nije prikladno vremenskim uvjetima.
Jednom čak nisam bio novčano kažnjen. To me iznenadilo, ali to je bilo samo taj put i nikad više. Ja i jedno dijete smo prešli preko ceste kad je on iskočio iza jedne palme. Bez objašnjenja nam je uručio poziv na predavanje s naslovom: Kako se pješak treba ponašati u prometu. U Cavtatu nema pješačkog prijelaza i da smo htjeli priječi preko njega ne bi mogli, ali s njim se nije imalo smisla raspravljati, jer zakon je zakon.
Predavanje je održao on. Predviđeno je da traje 15 maksimalno 20 min. Drago mi je da nisam bio u njegovoj koži. Vjerujte mi nije mu bilo lako održati predavanje. Negdje na pola predavanja nekoliko baba je reklo kako nisu čule, jer imaju problema sa slušnim aparatom. Ponovio je predavanje govoreći polako i glasno. Onda je jedno dijete trebalo uspavati, jer je dijete plakalo i nije se moglo pratiti, pa se i tu malo izgubilo vremena. Kad smo nekako uspjeli uspavati dijete on se nije mogao sjetiti gdje je ono stao, pa za svaku sigurnost je počeo ispočetka. Onda su neki zaspali. da nisu hrkali ne bi on ni primijetio. Probudili smo ih, a budući da se nije sa sigurnošću moglo utvrditi u kojem su dijelu predavanja zaspali, moralo se ispočetka, jer se ne smije ništa prespavati. Pet minuta pred kraj nekoliko majki je vrisnulo gdje joj je dijete. Od desetero djece samo je jedno bilo tu. Pitali smo gdje su ostala djeca, je li ih možda vidjela. Sakrili su se jer se igraju žmurice. Onda ih je trebalo tražiti, pa ispočetka predavanje.
Da dragi moji, predavanje se oteglo na 4,5 h. Nitko nije smio otići neinformiran, jer bi počinio prekršaj i onda bi bio novčano kažnjen, a Hodajućem Zakoniku nije u interesu kažnjavati ljude, ali zakon je zakon. I kad je napokon završilo nitko se nije potužio da je predavanje dugo trajalo ili da ga je trebalo malo skratiti.
Jednom Hodajući Zakonik nije znao po kojem čl. stv. toč. da kazni. To se tad dogodilo i nikad više. Sigurno znate kakva su Engleska auta. Jednom smo Neda i ja s prijateljima Englezima išli u Dubrovnik. Prijatelji su htjeli da idemo s njihovim autom. Govorili smo mi njima da je pametnije da idemo s našim autom, ali ni čuti, oni žele sa svojim. I tako smo mi krenuli.
Malo mi je bilo neobično sjediti na lijevoj strani bez volana. Htio bih voziti, a nemam s čime. Nego da skratim, na Obodu je izletio Hodajući Zakonik sa palicom STOP. Odmah je izvadio kemijsku i blok za kazne. Od mene je zatražio vozačku i prometnu od auta.
- Nemam je, ja sam suvozač.
- Nisam te to pitao. Dajte mi vozačku i prometnu gospodine.
Uzeo sam dokumente od prijatelja Engleza i pružio mu ih. Nije ih uzeo, nego je viknuo:
- Gdje ti je volan!? Kako si došao!? Kako to voziš!? Isključen si iz prometa odmah!
Otvorio je blok i počeo pisati kaznu. Tom prilikom se nije moglo ništa učiniti, jer zakon je zakon i treba ga poštivati. Također treba duboko poštivati i one koji zakon savjesno sprovode. I zato se ni ja, ni Neda, ni naši prijatelji Englezi nismo se bunili.
Hodajući Zakonik nije uspio napisati kaznu, pa je otrgnuo listić, zgužvao
ga i bacio preko ramena uz psovku. Mislim da mu nije odgovarao čl. stv. toč.
Naš nas je Engleski prijatelj upitao što čekamo toliko i hoće li on vratiti
dokumente. Rekli smo mu da mu se piše prometna kazna. Nismo mu mogli objasniti
koji je prekršaj počinio, jer Hodajući zakonik opet baca kaznu i piše treću.
Kako se u narodu zna reći treća sreća.
Naš Engleski prijatelj nas je upitao jesmo li mi uopće krivi. Odgovorili smo da nismo sigurni sto posto, ali ne osjećamo se krivima. Ako je tako, rekao je naš Engleski prijatelj, onda možemo otići. Ne!!! To nikako ne! Tek onda ćeš osjetiti što je kazna. Malo smo ga zbunili s našom reakcijom, jer kod njih u Engleskoj se točno zna za koji si prekršaj kažnjen. Ali prvo ti se objasni prekršaj koji si učinio i zašto se to ne smije i onda te zamoli da primiš kaznu. Policija dobro pazi da te ne kazni mimo zakona. Pa dajte dovedite te ljude da rade kod nas malo, oduševljeno sam predložio.
- Prestanite brbljati gospodo, ne mogu pisati.- još on nije napisao kaznu.
Jadan Hodajući Zakonik crvenio se u licu kao rak, znojio kao da je ljeto, a oko nogu mu je bilo tridesetak zgužvanih papirića. Nijedan čl. stv. toč. mu nije odgovarao. Potrošio je cijeli blok sa kaznama. Onda ga je uhvatila panika. Pošao je lijevo desetak koraka, pa se vratio. Signalizirao nam je rukom da čekamo. Onda je pošao desno, pa se vratio. Opet je signalizirao rukom da čekamo još malo. Onda je pošao do auta u kojem je njegov kolega spavao. Probudio je čovjeka iz dubokog sna. Njegov kolega je sa pospanim pogledom, uz mljackanje i popravljane hlača prišao. Upitao nas je što smo to učinili da ga je Hodajući Zakonik morao probuditi. Mi smo rekli da ne znamo i da bi voljeli znati jer se žurimo u Dubrovnik. Onda je pogledao u Hodajućeg Zakonika, a on mu je brzo rekao da vozač nema volan nego suvozač.
- I zato si me probudio?
- Da. Ne znam kako da ih kaznim. Na nepravilan način voze auto.
- Ma pusti ljude da idu ća.
- Ali po zakonu ...
- Nema ali, ovo su Engleska auta. Daj te knjižice ovamo! Glupane.
- Ako ljudi u crnom doznaju da ih nisam kaznio ...
- Te debile drugi put pošalji meni pa ču ih ja naučiti zakonu. I ne budi me više za ovakve gluposti.
- Nismo provjerili imaju li prvu pomoć i trokut i ...
- Evo prijatelju dokumenti. Vozi!
Nije mi ga nimalo žao. Neka se osramotio. Da mu se to hoće više puta dogoditi. Veselio sam se do grada. Tu prednost i čast nikad neću zaboraviti. Da se sjećanje može uokviriti kao slika to bih učinio i objesio bih je u dnevnom boravku i svima je pokazivao.
Kad već spominjemo neplaćene kazne moram spomenuti da smo mu jednom nas trojica uspjeli pobjeć. Trčao je on za nama ko lud, ali nije nas uhvatio, ipak je Kumov Audi 8 malo brži. Bila je nogometna utakmica u Dubrovniku, na stadionu u Lapadu. Kasnili smo pa su se karte prodale. Moj najbolji prijatelj je ugledao nekakav stari kiosk uz igralište. Njegova ideja je bila da se popnemo na njega i gledamo utakmicu. Kako mu tako dobre ideje padnu na pamet to mene oduševljava. I mi smo se popeli na kiosk. Morali smo stajati na nogama da bi vidjeli cijelo igralište.
Pogledali smo prvo poluvrijeme a onda je došao on. Ooo, mesec mu njegov, je li mora biti svukuda i gdje ga ne treba biti.
- Je li tako i doma sjedite na kiosku! - viknuo je na nas.
Raspravljati se s njim ili mu objasniti nema smisla, pa smo poskakali sa kioska i bjež. Čuli smo ga kako viče da smo prekršili zakon po čl. 287 stv 766 toč. 546. Da nas je uspio uhvatiti novčano bi bili kažnjeni po čl. 785 stv. 932 toč. 864. Eto, počeo sam i ja izmišljati zakon. Pa i nije tako teško kako sam mislio.
Kad smo sjeli u auto i krenuli, Kum me ozbiljnim pogledom upitao:
- Kume, znate li što znači MUP?
- To je skraćenica za policiju.
- Ne kume. MUP znači magarac u policiji.
- A znaš li tko je gluplji od policajca? - upitao me najbolji prijatelj.
- Hodajući Zakonik.
- Ne. Pričuvni policajac.
Nisam siguran hoće li mi te informacije trebati u životu, ali dobro je sve znati, jer nikad ne znaš što ti može trebati u životu.
Ja znam da se nije lijepo veseliti tuđim nesrećama ili kaznama, ali kad sam čuo da je moja vatrena Kuma novčano kažnjena radovao sam se u srcu. Prije nego li je ispričala razlog zašto je kažnjena, naglasila je ... da je spremna u svako doba noći plati kaznu na drugi način i to na obostrano zadovoljstvo.
Ona se taj dan vraćala iz Dubrovnika autobusom. Kraj nje je sjeo Hodajući Zakonik. Budući da ona voli pričati viceve, ispričala mu je dva, tri. Upozoravam vas, to su glupi vicevi.
- Došao čovjek doktoru i pitao ga da mu da kakav otrov jer želi ubiti ženu. Doktor mu je rekao da mu to ne treba, nego da će biti dovoljno da se deset dana svaku večer seksa sa ženom i onda će ona deseti dan umrijeti od iscrpljenosti i nitko neće moći dokazati da je on prouzročio smrt. Čovjek je postupio kako mu je doktor rekao. Deveto veče nakon seksa žena je ustala, vesela, zadovoljna, pjeva ona od sreće. A muž je ostao ležati, samo što nije umro od iscrpljenosti, nije mogao ustati. Gledao je on nju i u sebi govorio: pjevaj, samo ti pjevaj, sutra ti je sudnji dan, sutra ćeš umrijeti... samo ti....
Hodajućem Zakoniku nije bio smiješan vic, pa mu je ispričala još jedan, koji je prikladan njegovom poslu.
- Zaustavio policajac dječaka na ulici i upitao ga što to nosi ispod ruke. Dijete objasni da ide u muzičku školu i da nosi kajdanku sa sobom jer su u njoj note po kojima treba svirati. Policajcu je to bilo sumnjivo i želio je vidjeti. Kad je vidio note, Policajac je zaključio da su to nekakve vojne šifre. Zato je poveo dječaka u policijsku stanicu na daljnje ispitivanje. Oko dječaka se okupilo pet-šest Policajaca i rekli su dječaku ako otkrije što koje su to šifre da će ga pustiti doma. Dječak je tvrdio da su to note, Mozzartova druga sifonija u D-duru. A oni njemu:nemoj ti nama Mozzart, jer Mozzart je u drugoj sobi i sve je priznao.
Ni taj vic Hodajućem Zakoniku nije bio smiješan, pa je bilo po čl. po stv. po toč. toj i toj.
Tada je naša Kuma shvatila da on nema smisla za humor i nije više pričala.
Neka, neka, tako joj i treba, nije mi je nimalo žao. Što uporno priča glupe viceve.
Negdje na pola puta ušla je jedna starija žena. Zamolila je nekog mladića da je pusti da sjedne na njegovo mjesto jer je bole noge. A on, neodgojen, rekao joj je da mu popuši. Te bezobrazne riječi je čuo Hodajući Zakonik, pa se okrenuo i prijeteći prstom rekao da ga je cijeli autobus čuo:
- Ako ti se ja dignem pa ti ga popušim!...
Ha, ha, ha, ha, ha.
- Ovaj, nisam tako htio reći.... mislio sam... ma počinio si ti prekršaj po čl. 78 stv.64 toč.38.
Što je previše, previše je. U svemu se može pretjerati i Hodajući Zakonik je pretjerao kad mi je uletio u kuću i svu trojicu novčano kaznio. Tog dana je puhao vjetar, pa je lov u južnoj dolini otkazan, jer te divlje svinje nanjuše i pobjegnu. Zato smo morali loviti ribu na igrici Play Station. Nije neka zamjena za pravi lov, ali poslužila je. Ne razumijem kako je Kum stalno pobjeđivao. Koju god ješku da je stavio ili u koju god stranu da je zabacio njemu su ribe grizle kao lude. Neda nam je govorila da će nam ispeći ribu za večeru kad joj donesemo. Fino nam je bilo dok nije uletio on u kuću bez kucanja. Po uhodanoj rutini, mesec mu njegov, izvadio je blok i bilo je po čl. po toč. po stv. toj i toj.
- A što smo to mi učinili protuzakonito?- upitao sam.
- Lovite ribu.
- Ma ko lovi ribu, ovo je video igra.
- Imate li vi dozvolu za ribanje?
- ????
- Tako sam i mislio, prekršaj na licu mjesta. Ribanje bez dozvole.
- Mesec ti tvoj, ali ovo je video igra.
- Što je da je, vi ribate bez dozvole. Sad ću ispitati jeste li ulovili koju po zakonu zaštićenu ribu.
Primili smo jednu kaznu zbog dozvole, a drugu jer smo lovili zakonom zaštićenu ribu. Njegovih kazni se u kratkom vremenu nakupilo da sam ovu jedva ugurao u kutiju od cipela. I njih dvojica su rekli da imaju toliko kazni doma i da ne znaju što će s njima.
Taj put je Hodaju7ći Zakonik prešao svaku granicu normale. Prešao je sve granice ovog svijeta, prešao je granicu koju još nitko nije prešao. Trebalo ga je kazniti, dosta je on nas kažnjavo. Predložio sam da ga namamimo da dođe ponovo i onda ga uhvatimo i vratima mu prikliještimo mali prst ruke. Nisu se složili. To je blaga kazna za njega, ali imat će je na umu. Onda se moj najbolji prijatelj počeo smješkati. Odmah smo znali da ima ideju. Kad nam je ispričao pukli smo od smijeha.
Takav vam je zakon na jugu naše zemlje i od njega ne možeš pobjeći. Meni samo jedno nije jasno, i dan danas se pitam: da li nas zakon treba štititi ili novčano kažnjavati? I baš zbog zbunjenosti čemu zakon služi, ljudi traže rupe u zakonu. Ali što se tiče kažnjavanja na jugu naše zemlje ipak nas ne kažnjava zakon, nego Hodajući Zakonik, mesec mu njegov.