ZDENCI - Mislim da mi je ta stravična noć odnijela pet godina života, rekla nam je dr. Željka Perić, liječnica koja je bila dežurna u Domu zdravlja Orahovica u subotu, 6. rujna, kad se u tom gradu dogodila tragedija koja je cijelu Orahovicu i okolicu zavila u crno. Ona je bila jedina stručna osoba koja je pritekla u pomoć nesretnim dječacima dok su bespomoćno ležali izubijani u bjesomučnoj vožnji automobila po nogostupu gdje su se igrali. A kad je s medicinskom sestrom, osam minuta poslije poziva, stigla na mjesto stravične nesreće, dočekali su ih pogrdni i uvredljivi komentari i psovke ponekih od brojnih građana koji su se okupili da vide što se dogodilo. Roditelji ozlijeđenih dječaka, njihovi rođaci i susjedi tada su brojili sekunde, a svaka minuta bila im je vječnost.
Oni nisu znali da su jedina kola hitne pomoći u Našicama, nisu znali da u Domu zdravlja nema pripravnog vozača, ni pripravnog liječnika, i da je u takvim uvjetima pomoć njihovoj djeci organizirana u rekordnom roku. «Takva je neprimjerena organizacija funkcioniranja naše službe i ja tu doista ne mogu učiniti ništa više nego što sam i činila. Godinama već upozoravamo pretpostavljene da takav sustav nije dobar i da će se prije ili poslije dogoditi tragedija koja će pokazati da jedan liječnički tim nije dovoljan. Međutim, po važećem zakonu, prema broju stanovnika nemamo pravo na HMP, nego samo na tzv. dežurstvo, a to je ovo što imamo i što je sasvim nedostatno. Imam normalnu ljudsku potrebu izraziti najiskrenije suosjećanje roditeljima nastradale djece i pojasniti okolnosti u kojima radimo. Zahvaljujem Bogu što su se mom pozivu odazvali vozači koji nisu bili u službi».
Dr. Perić kaže da ne smije niti pomisliti što bi se dogodilo da je koji vozač isključio svoj mobitel, da nije bio kod kuće, da nije mogao doći jer je u svoje slobodno vrijeme možda popio čašu vina. A sve se to moglo dogoditi jer nema novca da se plati njihova pripravnost i obveza da u svakom trenutku budu spremni za intervenciju. «Dežurni liječnik mora otići u kućni posjet ako, primjerice, pozli nekomu dvadeset ili više kilometara daleko od Doma zdravlja. Budući da je u nas dežuran samo jedan tim, do njegova povratka nema tko ukazati pomoć čovjeku u slučaju da se bilo što dogodi. Može to biti prometna nesreća kakva se dogodila u subotu, može alergičnu osobu ubosti osa ili pčela, da spomenem samo neke primjere. I dok sam ja u subotu bila na mjestu prometne nesreće, mogla se negdje dogoditi druga nesreća ili nešto slično, mogao je netko tražiti pomoć u Domu zdravlja, gdje nikoga nije bilo. Ljude ne zanima naša organizacija, oni hoće pomoć kad im ustreba i ja razumijem revolt. Štoviše, podržavam ga, jer se i sama tako osjećam. Doista sam učinila sve što sam mogla i najbolje što se dalo u tim nemogućim uvjetima».
A junaci priče koje nitko nije spomenuo i koji mahom trpe nezaslužene uvrede su vozači vozila Hitne pomoći, koji su ostavili svoje obitelji i nesebično požurili na mjesto nesreće, ne razmišljajući da će izgubiti noć, ali svjesni da će možda nekomu spasiti život. To su Željko Zaklan, Ivica Sertić i Darko Stojčević. Vozač Antun Patek bio je na dužnosti pa je nešto prije nesreće u našičku bolnicu odvezao jednu osobu s teškim ozljedama.