Operni pjevač, tenor; solist zagrebačke Opere Franjo Paulik, rođen je u Virovitici 5. studenoga 1921. godine. Pjevačku karijeru započeo u zboru HNK u Zagrebu, gdje je debitirao 1946. u Puccinijevoj operi La Bohème. Od 1950. tumačio je karakterne uloge, ostvarivši antologijske kreacije i znatno pridonijevši ugledu zagrebačke Opere na njezinim velikim inozemnim gostovanjima. Iznimna glazbeno-scenska osobnost nepogrješiva instinkta, Paulik se istaknuo osobito kao Vašek u Smetaninoj operi Prodana nevjesta te u ulogama operâ M. P. Musorgskoga, S. S. Prokofjeva, I. Zajca, R. Straussa, R. Wagnera, A. P. Borodina i drugih.
Od djetinjstva je uz oca i brata, koji su pjevali u Rodoljubu bio u doticaju s muzikom i pjevanjem. U početku tako što je na majčin nagovor na probama čekao oca kako ovaj ne bi s ostalim članovima zbora odlazio na nastavak probe u obližnju krčmu Kod Barta. S vremenom i sam postao član zbora.
Karijeru je započeo u virovitičkoj crkvi uz orgulje franjevca Kamila Kolba, također velikana iz ovog našeg serijala, dok ga je u školi učila pjevati učiteljica Antonia Svoren. Prepoznajući talent u mladog Paulika, pasionirani ljubitelj opere, pravoslavni svećenik Cvijanović, dao mu pismo s preporukom za maestra Jakova Gotovca kod kojeg je 1940. nakon audicije bio primljen u operni zbor HNK. Istovremeno se upisao na Muzičku akademiju, a pjevanje učio kod Lava Vrbanića. Dvije godine kasnije postao članom opere, a s vremenom postao tražen po čitavoj Europi.
Trajno je povjerenje poklanjao hrvatskim skladateljima. Gotovo da i nije bilo domaće opere u kojoj nije sudjelovao. „Započeo sam cijeli taj niz uloga s Labinskom vješticom Natka Devčića“, rekao je jednom. Slijedio je Stari mladić Tihomila Vidošića, Šulekov Koriolan i Oluja, Novi stanar ili uloga Kuge u Opsadnom stanju Milka Kelemena, Ljubavi Don Perimplina Mire Belamarića...
Mnogo je putovao i na gostovanjima susretao brojne zanimljive ljude. U Rimu se družio da slavnim tenorom Beniaminom Giglijem, u Tokiju s japanskom caricom nakon što je na dobrotvornom koncertu za Hirošimu pjevao Vašeka na japanskom. Zanimljivo je bilo u Kairu gdje je Vašeka pjevao na hrvatskom, a Marženka je bila Kairčanka koja je također pjevala na našem jeziku. U Monte Carlu je oduševio princezu Grace Kelly ulogom Jeroška iz Kneza Igora.
"Posve je prirodno da netko ostvari međunarodne uspjehe pjevajući u velikim i glavnim ulogama, ali kada to uspije pjevaču tzv. karakternog faha znači da je riječ o izvanserijskom umjetniku. Takav je bio Franjo Paulik. Bio je najbolja potvrda poznate maksime Stanislavskog da nema malih i velikih uloga nego malih i velikih glumaca. Jer Paulik je bio jednako velik u velikoj ulozi Don Jeroma u Vjenčanju u samostanu ili u maloj – krijumčara Dancaira u Carmen. Svaka uloga u njegovu bogatom i vrlo raznolikom repertoaru bila je više od jednostavnog pjevanja i glume, bila je lik u svoj njegovoj cjelovitosti, okarakteriziran minimalnim ali samo njemu pripadajućim naznakama, osebujan, prepoznatljiv i neponovljiv. Široj publici ostat će ponajprije u sjećanju kao komični Vašek u Prodanoj nevjesti, najvjerniji kazališni posjetitelji dat će prednost dramatskom Šujskom u Borisu Godunovu", napisala je u velikom prikazu Paulikovog života i djela Marija Barbieri, cijenjena glazbena kritičarka, urednica u redakciji ozbiljne glazbe Radio Zagreba (Hrvatskog radija) na portalu Opera.hr čija je glavna urednica.
"Franjo Paulik svoje likove klesao je jednim potezom. Pouzdajući se u instinkt koji ga nikada nije prevario, u trenutku bi shvatio lik i pronašao za njega adekvatan izraz", piše dalje gospođa Barbieri, sinonim operne erudicije i dodaje: "Potpuno vladajući glazbenom komponentnom, ne imajući nikada nikakvih pjevačkih ni glasovnih problema, mogao se posve prepustiti izradi njegova karaktera. Imao je izrazit smisao za komiku koja nikada nije prelazila u grotesku, ali i ništa manje snažan dramski naboj. Uvijek svjež, zanimljiv, originalan ostavio je za sobom bogatu galeriju likova koji svaki progovara vlastitom izražajnošću. Postigao je savršen spoj tona i riječi, pjevanja i glume, i postao veliki pjevač-glumac. Obasipali su ga ponudama za nastupe, nerijetko mu nudeći angažmane u velikim kazalištima, ali on je ostao vjeran svojoj matičnoj kući Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu i bio jedan od onih umjetnika koji su zagrebačkoj Operi davali sjaj i njezin ugled pronosili svijetom".
Cijeli članak Marije Barbieri s portala Opera.hr možete pročitati ovdje.
"On se naprosto rodio za scenu i u njoj se nalazio i snalazio poput najprirodnijeg člana te velike i šarolike obitelji, bogateći joj one najdublje, unutarnje okvire svojim nepresušnim talentom, životnošću i ljudskim odnosom prema svakom liku. Među tenorima su te i takve osobine doista rijetkost pogotovo ako je riječ o takozvanom karakternom fahu koji od tumača zahtjeva mnogo više umjetničkih odrednica nego što je isključivo lijepo pjevanje. Paulik je svoje mogućnosti osjetio zarana, vrlo brzo nakon privih kazališnih koračanja, odlučivši se za onaj tip opernog tumača koji najčešće ne ubire glavne lovorike, ali bez kojeg cjelovitost jednog opernog događaja znatno gubi. Štoviše, najčešće je situaciju okretao u svoju korist, nadmašujući aktivnost onih oko sebe. I to po pravilu za dobrobit cjelovitog pothvata, stavljajući svoje goleme umjetničke mogućnosti u službu zajedničkog cilja. U skromnosti kojom je prihvaćao i uloge manjih razmjera, gradeći im izvanredne karakterne oznake, ostao je velik. Podjednako, kao i nekoliko velikih likova koji su do danas ostali antologijskim tumačenjima u analima naše operne produkcije", napisala je pak glazbena kritičarka Jagoda Martinčević na ovitku CD-a Ars te Vita iz 1999. godine koji u izdanju Bestmusica donosi 16 glazbenih brojeva od opernih arija do popevki izvedenih na Krapinskom festivalu.
Tenor europskog i svjetskog glasa proslavio je 18. studenoga 1971. godine tridesetu obljetnice umjetničkog rada. Virovitički list vijest objavio na naslovnici prazničnog dvobroja broja. Proslava je obilježena operom Prodana nevjesta Bedřicha Smetane, a slavljenik je nastupio u ulozi Vašeka koja ga je proslavila na mnogim evropskim pozornicama. Tu je ulogu odigrao više od 1500 puta.
Među nazočnim uzvanicima bili su dr Savka Dabčević Kučar, Jakov Blažević, brojni društveno-politički i kulturni radnici Zagreba, predstavnici kazališnih i opernih kuća iz Beograda, Ljubljane, Maribora i drugih gradova te predstavnici Virovitice - Vladimir Terlecky i Milan Glumac, kao zamjenik predsjednika Skupštine općine koji mu je u ime građana Virovitice čestitao jubilej i predao poklon, umjetničku sliku rad akademskog slikara Nikole Tricka.
Nastupio je tijekom 30 godina u brojnim karakternim tenorskim ulogama, predstavivši se ne samo kao vrstan pjevač, već i kao izvanredan glumac nadasve bogate kreativne palete. „Već sam trideset godina neprekidno na ovome svojem prvom i posljednjem radnom mjestu, u mome dragom Hrvatskom narodnom kazalištu, i tu namjeravam završiti karijeru˝, rekao je tom prigodom.
"Pisati u povodu 30-godišnjice umjetničkog rada o Franji Pauliku, jednom od najpopularnijih solista opernog ansambla HNK, značilo bi oživjeti gotovo čitavu opernu kroniku posljednjih triju desetljeća. U tolikoj je mjeri taj pjevač povezan da životom i radom svoje kuće da je teško izlučiti značajnije događaje kojima on ne bi dao na pozornici ili iza nje, svoj prilog. A Hrvatsko narodno kazalište zaista je Paulikova umjetnička kuća, prva i jedina, jer se njegov vlastiti umjetnički put ni trena nije od nje odvajao", zapisao je kazališni kroničar i vrsni poznavatelj zagrebačkog glazbenog života Aleksandar Reiching.
Deset godina kasnije, 15. svibnja 1981. pred punim gledalištem kazališne dvorane u Virovitici proslavio je 40 godina svog umjetničkog rada. U programu svečanog koncerta otpjevao nekoliko arija iz operskih uloga koje su ga proslavile u Jugoslaviji i inozemstvu, a nastupili su i njegovi gosti sopran Mirka Klarić i bariton Zlatko Foglar, također prvaci Opere HNK, klavirista Hari Gusek, kompozitor Dalibor Paulik, te mješoviti zbor HPD Rodoljub. Jubilej su mu, uz spomen poklon (umjetnička slika Bernarde Idžojtić) čestitali građani i kulturni radnici Virovitice.
Zagrebačka proslava upriličena je 11. studenoga 1982., u Hrvatskom narodnom kazalištu izvedbom opere Prodana nevjesta u kojoj je interpretirao Vašeka, ulogu po kojoj je stekao slavu u zemlji i inozemstvu, proslavljena je 40-godišnjica umjetničkog rada. Počasni odbor za proslavu Paulikova jubileja činio je veliki broj značajnih predstavnika društveno-političkog i kulturno-umjetničkog života Zagreba i Hrvatske, a među njima i Boris Belić predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva Rodoljub.
Umirovljen je nakon pedesetogodišnje karijere i govorio kako je sretan umirovljenik koji dane provodi u krugu svoje obitelji, uz svoju suprugu, prisjećajući se svojih |uspjeha i početaka u rodnom gradu. „Dane provodim, osim kod kuće, u Udruženju umirovljenika općine Centar, gdje nastojim svojim prijateljima pjesmom uljepšati Treću mladost. Zadovoljan sam svojim životom i smatram da sam kao umjetnik ispunio dužnostkoju sam imao prema svojoj zemlji i Zagrebu. Čitav svoj život sam posvetio umjetnosti, a tek ostatak je pripao porodici. Nadam se da ću put moga dragog kolege Zvonimira Rogoza doživjeti 100 godina u miru i ljubavi“, rekao je suradnici Virovitičkog lista Sandri Kudi u travnju 1990. godine.
Ali, želja mu se nije ispunila. Umro je 10. siječnja 1995. u 74 godini života. U vijesti o smrti Večernji list je naglasio kako je "broj njegovih do savršenstva dorađenih uloga ukazivao je na izniman interpretativni napor umjetnika" i podsjetio da je za "umjetnički rad, uvijek birajući karakterne tenorske uloge i praveći od njih mala scenska remekdjela, primio mnoge nagrade, a za legendarnu kreaciju Vašeka čak i iz Češke u povodu 150. obljetnice Smetanina rođenja".
U nekrologu magazina Susreti Hrvatsko-češkog društva od 9. veljače 1995. među ostalim piše: Utihnulo je srce besmrtnog Vašeka iz Smetanine Prodane nevjeste. Scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu napustio je čovjek, pjevač i glumac s prebogatom kazališnom karijerom, koji je punih 50 godina bio vjeran svojoj matičnoj kući i stvorio čitav niz antologijskih uloga u kojima je bio nenadmašiv".
Susreti navode biografski podatak porijekla njegovih roditelja (Končanica kod Daruvara), da je kao jedan od prvih njegovih članova pjevao na utemeljiteljskoj skupštini Hrvatsko-českoga društva , da je bezbroj puta bez naknade nastupio i na priredbama zagrebačke Češke besede. i na kraju zaključuju: "Francek, kako je on sam tražio da ga zovemo, bio je uvijek veseo, nasmijan, spreman za razgovor, šalu, dosjetku, zadirkivanje. Bio je prijetelj, čovjek kojega su, bez pretjerivanja se može reći, svi voljeli, ali i visoko cijenili. Rastanak sa sjajnim tenorom i izvrsnim glumcem teško je pao ne samo njegovoj obitelji, matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu, već i čitavoj hrvatskoj javnosti, posebno kulturnoj za koju je to nenadomjestiv gubitak. Na Franju Paulika dužni smo sačuvati trajno sjećanje". Cijeli članak iz magazina Susreti možete pročitati ovdje.
Za svoj umjetnički rad odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom rada sa crvenom zastavom i posthumno 1997. visokim odlikovanjem Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Dobio je i brojne nagrade i priznanja među kojima nagradu grada Zagreba (za ulogu Jeroma u Vjenčanju u samostanu), nagradu Milke Trnine (za Vašeka i Šujskog), Vjesnikovu nagradu Josip Slavenski (za ulogu don Perlinplina), medalju Bedřicha Smetane Ministarstva Čehoslovačke republike i Povelju praškog Národnog divadla, i od japanske carice zlatna puceta za manšete i iglu za kravatu, Zlatne plakete HNK 1982. i 1988. godine.