Grabili su, grabili, po žarkomu suncu, kroz pust kraj, jedan skapajući, a drugi nikad življi. Ispod njih talasale se deve, ispod deva talasao se pijesak do kraja prizora, do crte obzora.
“Uspjet ćemo”, govorio je onaj nikad življi. “Iskobeljat ćemo se iz ove pustinje”.
“Nećemo”, zlurado je hripao onaj što je skapao od žeđe.
Mada je vode bilo u izobilju. Kadgod bi onaj nikad življi dodirnuo štapom neki kamen, voda je neštedice potekla.
“Pij, braco”, govorio je tada, smijući se poput vodoskoka.
Ali drugi nije htio vidjeti vodu, nije ju htio ni čuti, ni taknuti, ni okusiti, naprosto zbog toga jer nije želio promijeniti svoju misao, biti svjedokom čuda – milija mu bila njegova žeđa, nego voda koja dolazi na poziv štapa.
“Nudiš mi fatamorganu”, stenjao je “Nudiš mi smrt razuma - smrt strašniju od smrti tijela. Dobro znaš da u pustinji nema vode”.
“Gledaj”, povika onaj sve življi, “ne pijem samo ja, piju i deve!”
Uistinu, deve su pile sve do kasnoga popodneva. Prijatelj je naposljetku silom nalijevao vodu u nesretnikova usta, no ni to nije pomoglo: utaženje je ovisilo o prepoznavanju.
I tako je unezvjereni skapao od žeđi u sedlu deve, koja se napila do vrha svoje mješine.
Lakše mu je bilo umrijeti.
Neki će radije umrijeti nego ostati bez svoje fatamorgane.
Vesna Krmpotić,DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)