Etički relativizam sve više postaje trend modernog svijeta. Više gotovo da nema ljudskog čina kojem čovjek nije u stanju priskrbiti ili oduzeti moralni legitimitet. Čak i najmonstruoznija djela veoma lako postaju junački pothvati, a istinsko viteštvo predmet podsmjeha. Dobar karakter sve manje je na cijeni, jer se njime zaobilaze prečice kojima se lakše stiže do novca i visokog društvenog statusa. Destrukcija morala promijenila je kulturu i običaje. Ona narodna – “čega se pametan čovjek stidi, sa time se budala ponosi”, više da gotovo i ne vrijedi, jer budale su preko noći postale standard koji je u narodu gotovo potpuno ugasio svaku vrstu stida od svega što se do jučer smatralo sramotnim.
Ako nema Boga sve je dozvoljeno – rekao bi Dostojevski. Ali iskustvo nas uči da je sve dopušteno čak i onda kada Boga ima, tj. kad čovjek vjeruje da postoji. Svjedoci smo vremena u kojem se ljudi predano uz molitvu zalijeću avionima u nebodere, i s krunicom oko vrata pljačkaju i pale tuđa ognjišta. Puno toga ružnog ljudi jedni drugima čine; ne samo unatoč vjeri u svoga izabranog Boga, već i u samo Njegovo ime.
Je li tome svemu kriva znanost ili religija?...dva različita svjetonazorska sustava koji dominantno oblikuju ljudsku svijest - svijest koja vedri i oblači planetom Zemljom i obližnjim svemirom. Jesu li previše udaljeni jedno od drugog, pa se međusobno poništavaju u mjeri koja ostavlja široki prostor nedorečenosti u tumačenju i spoznaji Istine, kao izvorištu etičkih principa? Mogu li se u ime iste približiti jedna drugoj? Postoji li već takva mogućnost uopće, i kamo bi nas takvo nešto odvelo?
Najodređenije odgovore na sve to, za sada, daje Vedanta – drevna indijska filozofija koja svojim praktičnim sustavima yoge i sankye Etiku “prevodi” u znanost. Prema vlastitom učenju, način na koji to čini je taj da, slikovito rečeno, poznaje znanstvene metode kojima se može svaku ljudsku misao i osjećaj slijediti kroz “mnoge živote”, i pratiti njihove posljedice na ljudsku sudbinu.
Ono što je za nas u ovome trenutku interesantno, jesu stajališta koje Vedanta zauzima u pogledu tzv. mentalne ekologije. Pri tome u sami fokus pažnje treba postaviti dvije fundamentalne spiritualne doktrine koje u ovom sustavu filozofije daju jasan teorijski smisao moralnoj strukturi ličnosti. A to su – ZAKON KARME i REINKARNACIJA. Može li se, međutim, to i znanstveno potvrditi?
Iako danas u svijetu postoje mnoge doktorske disertacija koje sustavno obrađuju ovu temu, držim da su uvijek vrednija svjedočanstva onih autoriteta koji ne čitaju iz knjiga već o svemu tome mogu posvjedočiti kroz osobno iskustvo. Jedno od takvih je i dokument iz 1929 godine. Riječ je o zapisu s predavanja velikog indijskog duhovnog učitelja (s početka dvadesetog stoljeća) Paramahansa Yoganande, kojeg je zabilježila jedna od njegovih američkih učenica po imenu Daya Mata, i uz ostale tekstove objavila u knjizi pod naslovom “Čovjekovo vječno traganje”. Tekst datira negdje oko 1926 godine, ali još je i danas veoma aktualan, i po meni predstavlja zanimljiv prilog temi ove kolumne. Prenosim ga u cijelosti:
“REINKARNACIJA SE MOŽE NAUČNO DOKAZATI
Ako netko vjeruje u Boga, tada može prihvatiti i vjerovanje u reinkarnaciju,
budući da su ova dva koncepta ovisna jedno o drugom. Ali, što sa skepticima
i ateistima? Može li se istina o reinkarnaciji naučno dokazati, kako bi i oni
bili zadovoljni? Može li se uopće sa teorijom reinkarnacije naučno eksperimentirati,
kako bi se pružila ne samo nada nego i stvarni dokaz o postojanju?
Materijalistički znanstvenici tvrde kako nisu pronašli niti jedan stvarni dokaz
o postojanju Boga, te ne mogu ponuditi nikakav dokaz ni o postojanju Njegovih
zakona, dajući jednaku priliku čitavom životu da se dokaze putem reinkarnacije.
Za takve naučnike, patnja nevine dječice i druge nepravde života izgledaju neobjašnjive,
te je i to dokaz da Kreator ne postoji.
Naučni zakon
S druge strane, oni koji su uvjereni u postojanje Boga, baziraju svoje uvjerenje na pukom vjerovanju, a nemaju nikakav naučni dokaz koji bi mogli ponuditi onima koji su nevjernici. Oni se uglavnom i ne usuđuju pretraživati ili dublje preispitivati svoju vjeru, od straha da je ne izgube ili da ne dođe do nekih socijalnih neslaganja. Drugim riječima, oni nisu ni svjesni da postoje spiritualni zakoni koji mogu dokazati da je to što oni vjeruju, istinito.
A zašto se ne bi spiritualni zakoni istraživali istim metodama eksperimentiranja koje koriste materijalistički znanstvenici, kada otkrivaju fizičke istine? To su pitanje postavljali pred puno stoljeća indijski učenjaci, i dali su sebi zadatak da pronađu odgovor. Njihovi su eksperimenti rezultat naučnih metoda koje svatko može slijediti da bi otkrio stvarne spiritualne zakone, kao sto je slučaj sa reinkarnacijom i sa bilo kojom drugom kozmičkom istinom.
Nitko nema pravo reći da reinkarnacija ili neki drugi spiritualni zakoni ne funkcioniraju, dokle god ne isproba metode kojima se to može dokazati i dok ne vidi rezultate na samom sebi. Sumnjičavi znanstvenici fizike imaju pravo izraziti svoje mišljenje, ali to ostaje samo kao jedan stav, a ne kao činjenica. U fizici se mora prihvatiti određena procedura i slijediti, ako se želi dokazati istinitost bilo koje date teorije. Mikrobi nisu vidljivi golim okom, mora se koristiti mikroskop, kako bi se otkrilo njihovo prisustvo. Ako netko izbjegava gledati kroz mikroskop, ne može tvrditi kako je naučno dokazao teoriju o prisutnosti mikroba. Znači, njegov je stav nepotvrđen, jer nije slijedio propisana pravila kojima bi došao do istine o datoj teoriji. Isto je tako i u spiritualnim oblastima. Otkrivena je metoda, propisana su pravila, a rezultati su dostupni svakome tko je dovoljno zainteresiran da eksperimentira. U Zapadnom svijetu, zbog nedostatka ovog naučnog pristupa spiritualnim zakonima, značaj religije kao vitalnog faktora u životu čovjeka je znatno umanjen, i spiritualne doktrine su odbačene ili prihvaćene, samo na temelju vlastitih predrasuda, umjesto da su rezultat naučnog istraživanja.
Kako su otkriveni spiritualni zakoni?
Kako su spiritualni znanstvenici u drevnoj Indiji (rishi) otkrili nepobitne spiritualne zakone? Kroz eksperiment života i čovjeka, u laboratoriju njegove vlastite kolibe. Da bi se pronašla istina za fizičke stvari, moramo eksperimentirati sa fizičkim supstancama. Isto tako, da bi se otkrila istina reinkarnacije, odnosno da bi se pratio put koji jedna duša prolazi kroz mnoga tijela, neophodno je raditi eksperiment sa čovjekovom sviješću. Ovi su drevni naučnici otkrili da se ljudski ego održava kroz sve promjene iskustava u životu, za vrijeme stanja svjesnosti, snivanja, ili za vrijeme spavanja bez snivanja. Mijenjaju se spoznajna iskustva, okruženje, osjeti, misli, mijenja se stanje tijela, ali osjećaj identiteta ‘sebstvo’ se ne mijenja od rođenja do smrti. Indijski su se eksperimentatori složili da koncentracijom na sebe, kroz konstantnu, svjesnu, daleku introspekciju ili promatranjem različitih promjenljivih stanja u životu - budnost, snivanje, spavanje bez snivanja - čovjek može spoznati nepromjenljivu i vječnu prirodu sebstva. Obično je čovjek svjestan svog budnog stanja. I ponekad je svjestan da sanja. Nije neuobičajeno da je čovjek ponekad za vrijeme snivanja svjestan da sanja Određenim metodama i praksom, moguće je da čovjek bude svjestan svakog stanja svog bitka: budnost, sanjanje, spavanje bez snivanja, i turiya ‘duboko spavanje’ tj. uvijek-budna nadsvjesnost (neograničena oblast uma) iza podsvijesti bez snivanja.
Relaksacija za vrijeme spavanja
Za vrijeme spavanja dolazi do nenamjernog odmora energije iz motornih i senzornih živaca. Praksom se može postići da čovjek izazove tu relaksaciju i za vrijeme budnog stanja, voljno. Za vrijeme velikog spavanja u smrti, dolazi do totalne relaksacije - povlaci se energija iz srca i iz kralježnice. Pomoću duboke meditacije, ova se kompletna relaksacija može proizvesti svjesno, za vrijeme budnog stanja Drugim riječima, svaka se nevoljna reakcija može postići voljno i svjesno, putem prakse.
Rishi u drevnoj Indiji su analizirali smrt kao povlačenje životnog elektriciteta iz žarulje na čovjekovom tijelu, sa ‘žicama’ motornih i senzornih živaca, koji vode različite kanale ka vanjskom izražavanju. Kao što elektricitet ne umire kada se povuče iz razbijene žarulje, tako se i životna energija ne uništava kada se povuče iz nevoljnih živaca. Energija ne umire. Ona se samo povuče, u slučaju smrti, povlači se u Kozmičku energiju.
Povlačenje struje
U spavanju, svjesni um prestaje da radi - struja je samo privremeno povučena iz živaca. U smrti, čovjekova svjesnost trajno prestaje ispoljavati sebe kroz tijelo; to je kao kada je nekome paralizirana ruka - mentalno je svjestan te ruke, ali sa njom ne može funkcionirati. Medicina bilježi slučaj jednog svećenika koji se jednom našao u stanju prividne smrti. On je čuo kako svi oko njega žale njegovu očiglednu smrt, ali nije bio u stanji pokazati im svoju budnost kroz svoje fizičke organe. Motor njegovog tijela se povukao i izbjegavao odgovarati na njegove mentalne zapovijedi. Nakon što je proveo 24 sata u ovom stanju, i već se spremao njegov pogreb, sa krajnjim naporom se uspio pomaknuti. Ovaj nam događaj ilustrira konstantnost svjesnosti o ‘Jastvu’ kao vlastitom identitetu, cak i onda kada tijelo izgleda beživotno.
Rishi su govorili da čovjek treba naučiti svjesno odvajati energiju i svjesnost od tijela. Čovjek treba naučiti da svjesno promatra stanje spavanja, i mora prakticirati svjesno i voljno povlačenje energije iz srca i predjela kičme. Treba, znači, da nauči raditi svjesno, ono sto će mu smrt uraditi nesvjesno i nevoljno.
Jedan nevjerojatan slučaj
Medu francuskim i ostalim evropskim liječnicima zabilježen je slučaj sa čovjekom
po imenu Sadhu Haridas, koji se odigrao u zgradi Emperor Ranjft Singh Indija.
Taj je čovjek bio sposoban odvojiti svoju energiju i svjesnost od svog tijela
a onda ih nakon nekoliko mjeseci ponovno spojiti. Tijelo mu je sahranjeno pod
zemljom i mjesto je bilo pod danonoćnom prismotrom, mjesecima. Po isteku određenog
vremena. tijelo je ekshumirano i izloženo evropskim liječnicima, koji su ga
proglasili mrtvim. Nakon nekoliko minuta on je otvorio oči i preuzeo kontrolu
nad svim funkcijama svoga tijela; živio je nakon toga još mnogo godina. On je
bio spiritualni znanstvenik, koji je eksperimentirao sa metodama koje su propisane
za učenje kozmičkih zakona. Kao rezultat toga bio je u poziciji da demonstrira
istinitost teorije o nepromjenljivosti osobnog identiteta i vječnoj prirodi
životnih principa.
Oni koji za sebe žele dokazati naučnu istinu doktrine o reinkarnaciji, trebali
bi prvo dokazati princip kontinuirane svjesnosti nakon smrti, učeći najprije
umijeće svjesnog odvajana duše od tijela. To se može raditi ako se slijede pravila
postavljena od strane Hindu učenjaka pred mnogo godina: Naučiti : 1) biti svjestan
za vrijeme spavanja, 2) biti sposoban proizvoditi snove svojom voljom, 3) svjesno
se odvojiti od pet osjetila, a ne pasivno za vrijeme spavanja i 4) kontrolirati
rad srca. Što znači svjesno iskusiti smrt, ili suspendirati život iz tijela
(ali ne svjesnost), sto se događa u visim stanjima nadsvjesnosti.
Slijedite pravila
Bhagavan Krishna kaze: ‘Ego je neprekidno svjestan sebe u djetinjstvu, mladosti i starosti; utjelovljena duša je neuznemirena svjesnost ne samo o ovim stanjima, već i o postizanju drugog tijela nakon smrti’ (u dugim serijama ‘života’ i ‘smrti’ to je izmjenjivanje ega između fizičkih i astralnih svjetova.)
Slijedeći praksu koja vodi ka četiri ranije spomenute tvrdnje, možemo slijediti
ego u svim fazama postojanja - možemo ga pratiti svjesno za vrijeme smrti, kroz
prostor, kroz druga tijela ili druge svjetove. Oni koji ne nauče ove stvari,
ne mogu zadržati osjećaj svjesnosti o osobnom identitetu za vrijeme velikog
sna smrti, i iz istog razloga ne mogu se sjetiti ni prethodnih faza pa cak ni
faze ‘dubokog spavanja’ za vrijeme jednog života.
Prihvaćajući metode drevnih Indijskih naučnika koji su eksperimentirali sa takvim
zakonima, i koji su uglavnom i dali svijetu neprocjenjivo znanje koje se može
demonstrirati, čovjek može saznati naučnu istinu reinkarnacije, kao i svih drugih
vječnih istina.”