Vijest da je na otvaranju Olimpijskih igara u Pekingu djevojčica Lin Miaoke prilikom izvođenja «Ode domovini», jedne od najpopularnijih kineskih pjesama samo otvarala usta, a da se u zvučnicima čuo glas druge djevojčice, Yang Peiyi, objavili su gotovo svi svjetski mediji. Ta prijevara možda i ne bi bila neobična, možda ne bi izazvala takvu pažnju novina i elektronskih medija, više ili manje zgražanja blogera, analiza i popratnih komentara stručnjaka da glazbeni direktor Olimpijskih igara Chen Qigang nije odlučio kombinirati glas i stas. Jer, bilo je i ranije prijevara na otvaranju olimpijskih igara: u Salt Lake Cityju 2002. godine bila je lažirana snimka bakljade; slavni tenor Luciano Pavarotti je na Zimskim olimpijskim igrama u Torinu 2006. godine također samo otvarao usta jer je pjesma "Nessun Dorma" bila je snimljena prije ceremonije. Pavarotti je, samo nekoliko mjeseci prije nego što mu je u ljeto 2006. dijagnosticiran rak gušterače, patio od snažnih bolova, a javnost je za to saznala tek početkom ove godine.
Zabranjeno lice
Pozivajući se na interese nacije gospodin glazbeni direktor eliminirao je sedmogodišnju curicu božanskog glasa jer ima iskrivljene zube i umjesto nje pred milijunski auditorij postavio drugu, dvije godine stariju curicu, sa svim vidljivim zubima u savršenom nizu. Na otvaranju Olimpijskih igara, sasvim suprotno njihovom primarnom cilju, sve je moralo biti savršeno, sve je moralo blistati, svijetu je trebalo poslati poruku raskoši i prestiža. U takvoj rastrošnosti nema mjesta za debele, niske, visoke, slabovidne ili krezube bez obzira znaju pjevati, pisati, recitirati ili plesati. No, danak kineskom kultu savršenosti u ovom su slučaju platile obje curice. Malena Lin je zaista pjevala, ali vjerojatno nije bila niti svjesna da se ne čuje njen glas, već tuđi jer djevojčice imaju slične glasove. Postala je zvijezda čim je izašla na veliku pozornicu, svi kineski mediji pisali su o njoj kao o malom anđelu, davala je intervjue, fotografirala se za naslovnice, a onda je otkrivena istina da se njen glas nije čuo i sve je palo vodu. Dovoljno traumatično za devetogodišnje dijete! S druge strane, koliko god djevojčica Yang izjavljivala da nije tužna što nije izašla na pozornicu i kako joj je drago da su milijunu ljudi čuli njezin glas, cijeli bi život mogla nositi kompleks manje vrijednosti jer, eto, nije dovoljno lijepa da nastupi pred publikom.
Zapadni mediji sada suze liju nad kineskim slučajem želeći tu daleku azijsku zemlju prikazati u negativnom svjetlu iako su i sami svjesni da su i njima, baš kao i cijelom svijetu, upravo oni svojim agresivnim medijima nametnuli kult ljepote i savršenstva. Amerika je ta koja kugli zemaljskoj nameće duh sapunica i holivudskog smeća, a sada licemjerno kritizira gospodina Chen Qigang! Sjećate li se nedavne priče nekog frika koji je osnovo rokerski bend i želio snimiti CD u Americi? Iako je glazba bila odlična, iako je dobio super kritike u Americi nije uspio jer je žut i ima kose oči.
Redkarpetovska tortura
Taj svojevrsni estetski rasizam nije, dakle, samo kineska specifičnost. Posvuda je prisutan, prati nas od malih nogu: tete u vrtiću dvadeset puta više se obraćaju lijepoj djeci, lijepi učenici dobivaju bolje ocjene u školi za isti trud, a lijepi ljudi lakše nađu posao. Djeci se nameće kult ljepote: Barbika izgleda savršeno, u filmovima sve sami superjunaci snažnih mišića, izbori misice i mistera u prikladnim varijantama (Valentina i Valentin !?) održavaju se već u vrtićima, opći kič u obiteljima, redkarpetovska tortura na televizijama... U takvim okolnostima djeca ne mogu biti pošteđena negativnog utjecaja potrošačkog društva. Dapače, ona postaju ciljana publika.
(Ni crno, ni bijelo, Glas Slavonije, 14. kolovoza 2008.)