Sin i ja smo izašli iz knjižnice nakon što smo odabrali svaki po jednu knjigu. On je uzeo nešto za lektiru, a ja „Tragovi na duši“ Philipa Rotha. Krenuli smo prema Robnoj kući, pa namjeravali doma. Iz smjera istoka naišao je predivan metalik jeep, pa skrenuo prema sjeveru. Prošao je pored nas, a mi smo ga bez riječi promatrali. U to vrijeme iz smjera sjevera je prolazio ne manje lijep i moćan automobil sa 7 sjedala, a ususret njemu je dolazila limuzina od koje zastaje dah. Sin ih je ispratio pogledom, pa upitao:
Tata, tko vozi tako lijepe aute?
To je krema društva, elita. – odgovorio sam mu dok sam stiskao vrećicu sa knjigama.
Vau, super, to su sigurno jako pametni ljudi, idu na operu i govore francuski. – nastavio je sin.
Čuj – pokušao sam mu objasniti – tako je radila ruska elita, pa su propali. Ova naša je modernija.
A zašto me šalješ na instrukcije iz engleskoga, vodiš me u kazalište i knjižnicu, ako se tako ne postaje član visokoga društva? – nastavio je mali mudrijaš.
Zato što postoji bolje od toga, a ja za tebe želim samo najbolje. – rekoh.
Pa to je izvrsno, pričaj mi o tome. – nije se dao moj osnovac.
Kad završiš osnovnu školu, upisat ćeš gimnaziju, a ako budeš dobro učio, krenut ćeš na fakultet u Zagreb. – počeo sam priču, a on me prekinuo:
To znam, već smo pričali o tome.
E vidiš, ali nismo o tome gdje ćeš nakon fakulteta. – rekoh.
Pa reci mi, gdje ću?
U Irsku, završio sam i obrisao znoj sa čela.