Državna tajna

Kakvu je to državnu tajnu, vrijednu «izvidnih mjera i radnji» i dvadesetak sati pritvora, odao istraživački novinar Željko Peratović, osvjedočeni borac za pravo na istinu o kriminalu i korupciji, trgovini drogom, oružjem i ukradenim automobilima, prostituciji, zlouporabi tajnih službi, političkim ubojstvima i ratnim zločinima? To je pitanje lebdjelo nad glavom hrvatske javnosti od srijede navečer kada je Peratović, kao najobičniji kriminalac
strpan iza rešetaka, do četvrtka oko 16 sati kada je pušten «da se brani sa slobode». Tek tada doznali smo i službeno da je ne nekom dokumentu koji je objavio na svom blogu "45 lines" pisalo: «Državna tajna».

Danas, kada svaki birokratski moljac, svaki dokument za koji on ili kakva utjecajna i moćna njuška, procjeni da bi nekog mogao kompromitirati i otkriti mračnu stranu njihova djelovanja, može proglasiti državnom tajnom, javnost s pravom puše na vatru s Državnog odvjetništva i policijsko čeprkanje po računalima, mobitelima i novinarskim arhivama.

Kao što država ima pravo na tajnu tako i javnost ima pravo znati sve što se tiče države u kojoj živi, pa čak i ono što piše u dokumentima označenim kao državna tajna! Jer, ako se takvog dokumenta dokopao novinar, dakle javnost, onda to više nije nikakva nedokučiva činjenica koju treba skrivati od svojih građana pa je najnoviji prilog za ugrožavanje novinarskih sloboda adresiran na potpuno krivu adresu.

Ako nekome treba odriješiti tri godine onda to svakako nije novinar Peratović već ćato kojemu je povjerena zadaća čuvanja državne tajne.

Ili nas to netko, pred izbore, opet želi plašiti zelenim, žutim i crvenim vragovima i stokom sitnog zuba?

Blog urednika