On je sjedio u hladu pod jasenom, na rubu sela.
Ona je prošla zagledana u vrh ceste, idući put kuće. U košari je nosila kruh i mlijeko, koje je kupila za večeru. Prošla je zamišljena, uronjena u brigu ovu i onu. Onda je osjetila da je cesta ispod njezinih nogu počela koračati natrag. Tako sve dok nije stajala u ravnini s hladom jasena. Ugleda Stranca. Boca mlijeka sama se okrenu put Njega. Žena priđe Strancu kao da je znanac, izvadi bocu i pruži Mu je.
“Tko si Ti”? pitala je, dok je On ispijao mlijeko. I doda:
“Tko si da si, vidim da si žedan”.
On ispije mlijeko do dna, a onda joj vrati bocu, gledajući ju u oči. Zatravljena, žena uze bocu, opet punu mlijeka.
“Nisam žedan mlijeka. Žedan sam tvojega dara”.
“Jesi li Ti čarobnjak”? upita žena još uvijek držeći bocu s mlijekom.
“Ponekad, kad Me takvim požele”.
“A možda si svetac”?
Nije bilo odgovora, bio je samo uprt pogled od kojega se zaljuljala misao u glavi i vidik u oku.
“Ili si čak Bog”?!
“Ja sam tvoje blaženstvo”, progovori tiho. “Tvoje blaženstvo, tebi nepoznato. Zato sam morao doći i stati preda te u ljudskomu liku. Da te podsjetim. Da se sjetiš“.
Ona pobježe, zaboravi susret, zanevoli bijelu boju, i nikada više ne okusi mlijeko. Niti kada razmijeni riječ s ijednim strancem.
Poslije nekoliko bezbojnih života, osjetila se sigurnijom. U posljednjemu od njih, najbezbojnijemu, nađe se sama za stolom u kuhinji, oko nje sve umirujuće obično, a ona iznenada učini nešto posve neobično - pruži ruku za bijelom čašom. Da, poželjela je okusiti to mrsko mlijeko.
Dohvati čašu, i polako, oprezno dodirne usnama bjelinu. Potom uzme u sebe prvi gutljaj.
I odjednom se sjeti. Čega? Ničega – sjeti se da je ona On.
Ništa drugo nego sve.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC – knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)