Nisam siguran da sam bio njezin pacijent, ali o njoj sam čuo još kao dječak. U našem susjedstvu, kao uostalom i u cijelom gradu, ime dr Terezije Salaj Rakić izgovaralo s osobitim poštovanjem. Bila je više od liječnice, školski primjer tog teškog, odgovornog i časnog zanimanja. Cijeli svoj radni vijek, službeno 38 godina i 8 mjeseci radila u Virovitici. Pomagala je u bolesti, mnogima je spasila život, a nakon umirovljenja, iako bolesnoj, nikada joj nije bilo teško javiti se na telefon i pomoći savjetom ili nježnom riječju.
Kao novinar, imao sam čast razgovarati i pobliže je upoznati. Prvi put u njezinom domu u Vrazovoj ulic,i u lipnju 1991. godine kada sam dogovarao intervju za Pusu i birao fotografije iz njezinog albuma kojima bih ilustrirao razgovor. Intervju je napravila Katica Kovačević, fotografirao ju je Rudi Vanđija u naslonjaču podno fikusa, kraj njezine bogate biblioteke i u vrtu, kraj prekrasnih crvenih ruža. Nismo previše dvojili oko naslova – Dobra duša Virovitice.
Onda je došao rat! Kakva bi dobra duša Virovitice bila kad ne bi pomogla u
borbi za slobodnu Hrvatsku. Sve dok je bolest nije prikovala za postelju radila
je humanitarno s djecom prognanika, izbjeglica i djecom poginulih branitelja.
Jednog proljetnog dana 1994. godine zazvonio je moj kućni telefon. Tek sam se
bio vratio iz Daruvara i počeo raditi za «Večernjak». S druge strane žice bila
je dr Salaj. Pitala je bi li s humanitarnom skupinom Matice hrvatske obišao
nekoliko prognaničkih obitelji i napisao članak.
Objavio sam tekst «Život ispočetka» o životnoj sudbini samohranog oca Josipa
Iličića i njegovih pet djevojčica. Dr Salaj se nije željela fotografirati! Humanitarni
rad nije shvaćala kao vlastitu promociju.
Za svoj rad dr Salaj dobila je brojna priznanja. Virovitičko-podravska županija dodijelila joj je Nagradu za životno djelo, Grad još nije. Možda je prerano o tome govoriti, ali za sve što je napravila Virovitica bi joj se trebala odužiti.
Ulicom, trgom, bistom u krugu bolnice...
