Biti lijepo odgojen vrijednost je u životu. Odgoj ne košta puno, mnogi ga nemaju, a uvijek je u modi. Sjetimo se samo onih situacija kad smo bili maleni bebači, bili smo u dobrim rukama roditelja koji su se brinuli o nama na najbolji mogući način i činili za nas sve ono što im je bilo u mogućnosti. Dakle, od previjanja, oblačenja, hranjenja, igranja... A bili smo i obavijeni pregrštom ljubavi i sigurnosti.
Kao takvi nerazvijeni i još u tom dječjem svijetu nismo bili svjesni da nas uče kulturi i lijepom ponašanju. Od onog prvog „Reciii mama, tata, baka, deda, teta...“ do „Izvoli, hvala, molim i drugi put...“
„Iiii jedna za mamu, jedna za tatu...“
Što više rastemo, i polako se razvijamo psihički i fizički, imamo više mogućnosti, pričamo, smijemo se, pitamo, odgovaramo, zamolimo za nešto, zahvaljujemo, pomažemo, ali volimo i primiti pomoć. Tako i krenemo u vrtić ili malu školu, zatim je tu i osnovna škola.
U nižim razredima ( 1.-4.) trudimo se biti dobri, pristojni, pod utjecajem smo roditelja, imamo nekakav autoritet prema starijim osobama. Zatim kad malo odrastemo (5.-8.), tu smo već malo veći „klipani“ i uz sve ono dužno poštovanje znamo napraviti neku glupost, neki manje, neki više.
Kad počne srednja škola, naša prva prekretnica u životu, većinom upisujemo ono čime se želimo baviti i što želimo biti u budućnosti...
Hvata nas kriza, pubertet,tu su dečki, djevojke, dobre stražnjice, grudi, mišići, dobre figure, namjerno izgladnjivanje, alkohol, cigarete, stvaranje „klanova“, lajkanje i „hejtanje“ vršnjaka, i da idem u nedogled, jer i vi to približno dobro znate kako ide...
Neki ostanu i dalje „pri sebi“ i doguraju do kraja školovanja bez puno problema i „ožiljaka“, neki kroz iglene uši proguraju do kraja uz mnogo problema, a neki je Bože moj, i ne završe. Jer, ili su upali u neko loše društvo, „povezli“ su se s krivim ljudima u krivom pravcu. Ili je nešt drugo, treće u pitanju.
Kako god završili, završili smo, idemo dalje, većina na fakultete, mi ostali se „bacamo na posao.“
„Šta's napravio od sebe, napravio si“
Godine su to, u dvadesetima nadalje, više roditelji nisu ovdje da na uče što smo naučili, naučili smo, sad imamo njihovu pomoć i podršku, ali sami sebe za život „gradimo“.
Sad je pitanje koliko smo naučili od malih nogu, preko školskog reda (ako ga je bilo) isto kao i osnovnog kućnog odgoja.
Ja ne kažem, i bila bih luda kad bi potvrdila činjenicu da mi moramo biti svi više nego časni, da imamo neke elemente sarkastične pobožnosti, pretjerane kulture iz koristi, ili prepoštovanja prema nekim osobama. NE!
Sve u umjerenim količnima, tako i s ljudima. Uvijek prema sebi veliki respect, a što se tiče našeg ponašanja, nabolje da ovisi o ponašanju drugih oko nas. Zašto bi mi bili blesavi i toliko dragosti i poštovanja podariti potpunim suprotnostima od nas, ili u drugom slučaju, zašto da budemo bezobrazni i „nakaradni“ prema ljudima koji nam podaruju sve ljepote kulture, poštovanja i bilo koje vrste ljubavi...
Najbolji princip „finog“ ponašanja u današnjci je skrojena vrlo jednostavnom formulom.
„Tvoje odnošenje prema meni, odraz je mog odnošenja prema tebi.“ – Od ovog nema bolje.
Teško je „odgajati“ nekog nam dragog već kad smo se izgradili. Čovjek vrlo malo duguje onime s čime je rođen. Čovjek je ono što napravi od sebe.
Predivan je osjećaj imati na umu, da smo toliko dobri, toliko jaki, nakon svih padova i uspona koje nas zadese u životu svakodnevno.
„Samo reci riječ...“
„Dobro jutro, dobar dan, 'večer, izvoli, hvala, nema na čemu i drugi put...“ – samo su dio osnovnih dijelova ljepote odgoja.
„Volim te, trebaš mi, želim ti pomoći, uvijek ću biti uz tebe, možeš se osloniti na mene, učiniti ću sve što mi je u mogućnosti, za tebe sve najbolje...“ – dodati toj ljepoti odgoja sve moguće riječi, sklapati rečenice, koje nisu samo ukras za naše međuljudske odnose. Nije nam na odmet nikada čuti poneku lijepu riječ, samo bitno ju je sprovesti u djela.
Biti lijepo odgojen vrijednost je u životu,
Odgoj ne košta puno, ti ga posjeduj,
Barem u onim osnovnim količinama, ostalo rasporedi po zaslugama.
Živili mi, odgojeni moji!