Ljudi moji da li nam se smak svijeta bliži,
da li ćemo živjeti kao kinezi na riži?
Ili ćemo piti tabletice da nas kroz dan drže,
da li će vrijeme teći brže?
Majka Priroda okrenula nam ploču
postali smo više aktivniji noću.
Izgubili smo i četiri godišnja doba,
rasprostranjuje se zavist i zloba,
Nesnosno rastu cijene za hranu,
Pravimo se fini, nemamo manu.
Ne marimo više ni na biološke sate,
ne otvaramo drugima na stol karte.
Hranimo se brzo, visimo u fast food-u,
a onda se kaznimo u teretana mood-u.
Pijemo, pušimo, smeće bacamo na pod,
„uzimamo“ se kao da nitko nikome nije rod.
Bez probnog seksa, ne možeš biti u vezi,
a onda se diskutira o moralnoj tezi.
Poljoprivreda loše stoji,
malo se novca broji.
Ljudi se bore, sve od sebe zemlji daju,
A od toga nema vajde na kraju.
Posla nema, ogročeni smo i ljuti,
jer „visoka noga“ nam sudbine muti.
Neki milijune na računima skrivaju,
Ali s vremenom se polako otkrivaju.
Žalosno je što sve više nema ni kune u đžepu,
Izgubili su sve,ne plaćeni računi u HEP-u.
Zaostale plaće, sve se više štrajka,
Dobro je dok ima vode i korice okrajka.
Izlazi se van, sve se više sukoba i krvi,
populacija nam se polako ali sigurno mrvi.
Sve više umrlih, rođenih sve manje i manje,
Pa dobro,zašto žene ne dovedete u drugo stanje?!
Ah da, teško je to u današnje vrijeme,
Nije fora u jednu pravu „posijati“ sjeme.
Dominira nasilje svih mogućih vrsta,
kad nam je dosta, dignemo u zrak srednjeg prsta.
Ne poštujemo najmilije, niti jedni druge,
A kad se dogodi smrt, hoćemo umrijeti od tuge.
Bolničke čekaonice pune su kao čep,
Nemamo za lijekove, vučemo se za rep.
Kao da je bitno jesi mlad ili star
svi smo mi isti, kad se ustanovi neki kvar.
Svadljivi smo, razdraženi, kao s pijaca babe,
uključi se! Nedaj da ti drugi mozak rabe.
Staze, igrališta, parkovi skroz na skroz prazni,
bolje twitter, face i instagrami razni.
Kad izgubimo sebe, drugi se igraju s nama,
u školi smo bili sretni ako je bilo podriguša salama.
Danas i na kulen gledaju mrko,
Pa brate mili tis' puk'o!
Sve ovo što nam se događa, napravili smo sami,
dosadni su i filmovi s 60% reklami.
Mi bi da nas vole, a nebi htjeli voljeti,
tko bi tom divnom osjećaju mogao odoljeti?
To nam još jedino što nam ostaje,
neka bude kako bude, dosta je!
Iz dana u dan, sve skoro ista priča,
Došli smo do nekih novih otkrića.
Kako bude da bude, zajedno trebamo biti,
izazvati osmjeh, suze skriti.
Da se uvijek dobro snađemo,
nekome u dugom zagrljaju nađemo.
Nije nas briga za grube poglede,
niti za one što špijuniraju kroz dvoglede.
Koga briga da li ste sretni ili tužni,
ružni, tužni i do Boga dužni.
Svatko nek se bavi svojim životom,
na kraju plati Božjom dobrotom.
Kako bude, neka bude, bit će
čujem na dnevniku o eboli priče,
Nagodinu cjepiva, ekstra cijena,
ali to ništa ne mijenja.
Svakim danom neka promjena plana,
od straha dajemo gatari da čita s dlana.
Kao da netko može promjeniti na bolje,
popijemo kavu i odmah smo bolje volje.
Sve što smo imali više nemamo,
samo uspomene u memoriju spremamo.
Ne znamo koliko je ostalo u pješčanom satu,
dok nam više sile ne udare po šah – matu.
Ovo je igra, mi smo borci,
na ono najbolje žestoki lovci.
Šta imaš od Ferrarija i zlatne pipe,
kad svi ostajemo bez lipe.
Pod zemljom svi isti postajemo,
dio nekoga ponosno ostajemo,
u spomen na to kakvi smo bili,
što smo rekli a što skrili.
Ova pjesma naslova nema,
jer se upravo za objavu sprema.
Smak, svijeta? Koga briga?
nama je prva liga!
Živjeli.