Svakome od nas ponekad se dogodi da se izgubimo u sebi, misli nam lete tko zna kamo, tražimo se tražimo u drugima i očajnički očekujemo pažnju i pomoć, negdje, gdje je možda i nema...
Zapravo, sve što nas muči duboko „čuči“ u nama samima, u našoj podsvijesti, svijesti, mislima... I baš ta suluda pažnja i prva pomoć o hitnom interventnom postupku nalazi se kod nas, ali mi smo u tim trenucima izgubljenosti, i nikada da se sjetimo za početak...
ZAŽMIRITI... Udahnuti, biti sto postotno prisutni svakim tim udahom, izdahom, vidiš? – Živiš! Nadalje, promrmljati sam sa sobom? Nije neka dijagnoza za luđačku košulju, što ima loše u tome da sami sebi glasno i jasno kažemo što nas tišti, što želimo, što očekujemo, što dajemo, a što smo od svega dobili... U stanju smo gotovo uvijek slušati druge i podilaziti im, naviknite se ponekad reći i „NE!“ – to će možda negativno utjecati na osobe s „druge“ strane, ali zbog vašeg općeg stanja nije potrebno previše tereta gomilati na leđa, obavite najbitnije, ostatak ostavimo za neka bolja vremena... Nije istina da za bolje raspoloženje trebamo Sulejmanova bogatstva i hrpu „lažnjaka“ oko nas da nas ispune. Dovoljno je izaći u prirodu, prošetati, uz obaveznu detoksikaciju tijela i duše. Svjež zrak itekako pomaže za početak, kasnije već sami po sebi određujete kako ćete se najbolje opustiti i pustiti sve negativno iz uma.
MAŠTAJ!
Pronađi se u vjetru koji je toliko dosadan hladan, koji ti je pokvario svaki red namjerno namještene vlasi kose, on je upravo sad možda prohujao tvojom glavom NAMJERNO, da otpuše svu negativu iz tebe, odlično!
Hajmo dalje... Zastani, osvrni se oko sebe, ljudi trče, žure, jure automobili, trube, sve je tako brzo odvija, a mi smo idealno mirni i spokojni. Odaberi svoj tempo, idi putem prirode, ona je tako lijepa i usporena. Pogledaj cvjetić i pupoljak ruže okupan jutarnjom maglom jer čak i on budi neku vrstu ljepote pogledom. Pronađi se u kiši, dok lagano paducka, plači i hodaj uzdignute glave, tako nitko neće primjetiti tvoju tugu, prvom zrakom sunca pokažite svoje „dijamante“ kakvi god oni bili, jer svaki osmjeh je poseban, jedinstven, još ako je od srca – suviše i savršen! Blistajte zajedno sa suncem, igrajte se sa sjenama...
Pronađite se u nečijim očima, prepoznajte se u nečijem glasu, upoznaj se iznova psihički i duhovno...
Održavaj se fizički, ali pritom pokušavati ni u čemu pretjerivati.
Prepoznaj se u dobrome, koliko često daješ nekome, i koliko često primaš od nekoga...
Shvatit ćete da je lijepo primati, a još je ljepše davati i pomagati, jer nas to još više čini sretnijima.
Svaku bolest često si stvorimo sami... Prehladu“navučemo“ oslabljenim imunitetom, jer si nismo priskrbili određene zdrave namirnice koje održavaju tijelo, slabimo i lako se razbolimo, sve tako i od te male prehlade, svakodnevnim stresom koji nam se nagomilava kao teško gradivo u školi, traje mjesecima, godinama, tijelo nam je umorno, iscrpljeno, i lako se može dogoditi da obolimo od neke teže bolesti,
I što onda? E onda je gabula...
Jer, sve je to psiha, kako i što prihvaćamo, i koliko smo zapravo jaki... A dobro svi znamo da sve ima svoje granice...
Svakome od nas ponekad se dogodi da se izgubimo u sebi, misli nam lete tko zna kamo, tražimo se tražimo u drugima i očajnički očekujemo pažnju i pomoć, negdje, gdje je možda i nema...
Ima je, PREPOZNAJ JE...
U tebi je...