Za rubriku Deset pjesama… ovoga puta izabrali smo pjesme Mirka Kovačevića (1948.-2021.), pjesnika, pisca mnogobrojnih novinskih članaka, kazališnih kritika i eseja, pogovora i predgovora pjesničkim zbirkama, urednika monografija, knjiga i zbornika, recitatora poezije na književnim večerima i svestranog kulturnog djelatnika iz njegove zbirke „Zagasite sretnosti“ (Biblioteka INA, Zagreb, 2002.). Pjesme u toj zbirci su raspoređene u cikluse prema tematskom kriteriju s, kako je u predgovoru napisao prof. dr.sc Dragutin Rosandić, „dojmljivom metaforičkim naslovima“. Sedam pjesama u ovom pregledu iz cjeline Odgođeni zaboravi, a tri iz Nenadane prisnosti.
"Kovačevićev lirski svijet utemeljen je na poetici svakodnevnice koja se preobražavau raznolike lirske forme jednostavne i skladne strukture. Lirsko oblikovanje misli, osjećaja i zapažanja prati svijest o zakonitostima pjesničkoga govora i ustrojstva pjesme, njezina umjetničkoga bića. Opredjelivši se za slobodan stih, nastavlja tradiciju hrvatskog slobodnog stiha, od Antuna Branka Šimića, Dragutina Tadijanovića do suvremenih pjesnika. Kovačević se ne priklanja aktualnim poetikama u hrvatskom pjesništvu, on slijedi vlastitu poetiku koju oživotvoruje u čitavoj zbirci. Čuva čvrstu logičku strukturu pjesme s naglašenim poantiranjem provodnih motiva", napisao je među ostalim prof. Rosandić.
Objavio je osam samostalnih knjiga: Zbirke pjesama „Svakidašnji krajolik“ (1994.), „Slike srednjih godina“ (1997.), „Čežnjive daljine“ (2000.), „Zagasite sretnosti“ (2002.) i „Prisne, razborite i poneka crnozlatna“ (2011.), monografije „Dvadeset godina u hrvatskoj kulturi KUD-a INA“ (1999,) i „Jedanaest godina Nagrade INE za promicanje hrvatske kulture u svijetu“ (s Mijom Ivurekom, 2005.) i knjigu proze „Članci i eseji“ (2005.).
1 Svijetlost zvijezde
Kad umre pjesnik,
u svemiru utrne
jedna zvijezda, kažu
Nedostaje li kome
njezina svjetlost?
2. Jutarnje sunčane svijeće
Gledao sam zorom more
kako užiže
na mekom dlanu pučine
tisuće sunčanih svijeća
Začas sve bljesnuše
i srebrom se zapališe
Onda su veli dugo ljuljali
taj sjajni beskraj
Jutarnja zvona i prastara stoljeća
ljeskahu se u modrinama.
Trenutak zatim i sretnost moja
lebdjela je poput dalekih oblaka
nad tim bezvremenim zrcalom.
3. U kaplji duga
Kap radosti kane
i dodirne sjećanje
Pružih ruku razdragan
da ushit dohvatim
ali ona zape
o prvu tek upaljenu zvijezdu
Povukoh ruku i gle,
na prstima osta zvjezdani sjaj
I nenadano plane duga
u kaplji radosti
4. Dobro vrijeme svjetla
Ima jedno vrijeme priča
i dobro vrijeme sna
i mi što danonoćno
putevima nepoznatim
hrlimo im ususret.
Dogodi se svetkovanje dobra,
kad ne vičemo ratišta i ne dodirujemo plač,
kada oblačimo bijele svoje halje
i one modre, blagdanske dane.
Nađe se u nama zrno smjelosti
da najbolja jutra budimo
da u zoru dana brazdu zaoremo
i uzgojimo mladice
niknule u svečanosti zvijezda.
Kadikad desi se vrijeme čovjeka u nama,
trenutak zbilje i svjetlosti
ali brzo potone bezglasno
i prometne se u nove pokušaje
5.I opet sentiš
Na kraju dana
u jednom travnju
opet gitara i Leonard Coen
tek mekoća glasa poput mora
sutonom razlivena
I kao nekad
zamiriše čežnja, javi se tišina,
a samoća okopni i prisna postade.
Oglase se zatim ushiti i snovi,
pa male riječi
i nježnosti iz prikrajka
onako usput i ako zatrebaju.
A onda odnekud zašumi sreća,
u vremenu i zaboravu izgubljena,
pa večer ova sanjiva
što dogodi se ponekad,
da bi na duše ostavila
tek talog uspomena
6. Odgođeni zaboravi
U oku žubor boja
neomeđene krajolika
Nebo nada mnom
spokojstvo procvjetalo.
Gledam mladu daljinu
što krade me
i novu bliskost nudi
Probuđene misli širim
da dokučim
trag godina zatajenih,
gusti dažd tihih sudbina,
neispričane šutnje pobjegle mladosti
i ruke pune davnih ljubavi.
U sjećanju žagore
odgođeni zaboravi.
7. Kairos
(ili pjesma o trenutku)
Ne traži više od trenutka
kad danima te nude,
kada poklanjaju daleke vječnosti
i dobro vrijeme
i sretnost beskrajnu.
U vrtu misli svojih
posadi i uzgoji časak
zalij ga nebrižnošću
a on će kao jablan
zelenjeti, rasti i gorditi se zatim,
i postat će hlad,
za čelo oznojeno,
sve ptice selice
i poneke zvijezde
Kada prolaznost takne ga
i njegovo se sada u nekada preobrazi,
nećeš zaplakati ni prevaru ćutiti.
Spremivši svoj časak u sjećanje
tek reći ćeš samo:
„pa što, trenutak je“
i novo sjeme posadit ćeš u brazdu.
Ne traži više od trenutka!
Kad izgubiš ga,
za drugim pružit ćeš ruku
i uhvativši novo časak,
dat ćeš ga sretan opet nesebično,
jer poput Kairosa
spoznat ćeš već tada
svu istinu prolaznosti
8, Ad Acta
Kao stare prašnjave papire
treba odložiti prošlost
i moja posivjela nadanja,
bajne sne, ponavljane nekoliko puta,
i zanose strogog srca
meni nepotrebne, a drugima suvišne.
Neka sve odstoji tako u tišini samoće
i u temeljitom zaboravu,
koji će možda ipak u red dovesti
tu posvemašnu emotivnu zvrku.
Kad sve odloženo dobro se slegne
i dobije patinu vremenske daljine,
možda tragačima za srećom
kao putokaz posluži,
za bezizlaz i stranputicu izbjeći.
Meni pak otkriva se sve jasnije
da uzaludno je boriti se godinama
i stari sjaj vraćati minulim trenima
i danima prohujalim.
9. Usput zapisano
Moj dobar znanac
i sustanar u radnoj sobi
Napisao retke svoje pjesme:
„Nebo će doći na rijeku sušiti svilu“.
Čitam i pitam se:
nebo modro, plavo
zvjezdano ili blago oblačno
a svila da li žuta, šuštava,
zlatna ili samo šarena?
Slažem se potpuno
da trebalo je svakako
upotrijebiti glagol sušiti.
Rijeku pak ostavljam vremenu
što bujicom valja se u njoj
noseći sve dvojbe,
ovakve i onakve pjesme
i poeziju i ljeporječivost.
10. Nestala ljubav
Jedna ljubav,
moja, tvoja, a možda i naša,
pobjegla kradom
i nestala.
Na sebi je imala
svjetlo blisku samoću
i tamno nehajne tragove
jučerašnjega zajedništva.
Molim poštena nalaznika
da vrati je, ili za sebe zadrži
radi male kratkoće sreće.
