Virovitica.net

Deset pjesama

Deset pjesama Matea Balabana

Goran Gazdek  ●  11.12.2021.
Deset pjesama Matea Balabana

Mateo Balaban rođen je jednog lijepog subotnjeg dana 07.07.1990. godine. U rodilištu je bio najglasniji od svih beba i samo je nastavio biti tako glasan. Osnovnu i srednju školu završio je u Slatini, a diplomu stručnog prvostupnika ekonomije stekao je u Virovitici. Trenutno radi kao prodavač premium rakije za istarsku destileriju. Prvu pjesmu je napisao u prvom razredu osnovne škole. Pjesništvom se koristi za velike životne promjene. Kada te voljeni napuste, kada ne znaš kako dalje, kada se osjećaš usamljen u punoj prostoriji i kada u sebi glasno vrištiš, a ne želiš se čuti i još manje želiš da te drugi čuju. Zato pisana riječ. Zbog toga što nekada postane neizdrživo. Zato što nemaš kome reći. Zato što si odbačen, razbijen, tužan, nježan, veseo, sretan, tmuran, jak, slab, veliki ili mali. Jer nema empatije i zato što je moraš sam izgraditi. Pisana riječ je kao zrak za koji se držiš i taj zrak ti da snage za dalje. Zato što je oslonac i vjetar u leđa, zato pisana riječ.

 

1. DAŽDEVNJAK

Krasio me smijeh daždevnjaka.
Napuštena radost lijepa i slatka.
Na obodu pčelinjeg meda
ugledao sam joj ime na dnu letka.

Pisalo je: "Šaljem ti lavandu poštom".
Nisam joj povjerovao i nazdravio sam moštom.
Bio je mošt kao i ona; nedovršen bez vizije
jer su jaglaci tepali manirima ekspozicije.

Rekla je da jauče na mjauke i da ne voli mačke.
Povjerovao sam u jauke jer ne volim mjauke.
Povjerovao bih i u pauke čak i u jabuke
jer drage su mi njene kose rasute.

Krasi je otmica Sabinjanki.
Proveo sam Vizigote kroz Europu.
Zbog nje rudario ugljen i zapalio brod,
puknuo je svod kapele i ušao u rashod.

Možda ga naslikao možda ga zapalio;
miris lavande me sebi uzeo.
Specijalist sam za prošlo svršeno
svakako upitan da li je ovo primjereno.

A opet; pitam se: "Zašto poštar nije došao?"
Možda i je? Vidim sada da je inje otpalo.
Kvaka je smeđa, vijeđa mi je sve rijeđa.
Lavanda ne smeta niti me vrijeđa.

Letak ne postoji ili je izmišljen;
modro je more drugo ime zore.
Kontura perfekcionista se nazire
ali njegova lijenost me razdire.

Daždevnjak, rosa prošlosti.

 

2. BOJE SE BOJE

Letim nježno i sretno na krilima,
činim sve ne bi li mi se približila.
Ljubi tiho, stišće glasnije
tako je kad ljubav pobjeđuje.

Obronak oblaka se pokazuje,
tvori sliku koja nas miluje.
Tvorimo i mi glazbu,
plesom stazu koja nadahnjuje.

Plešemo kao iskre na plamenu,
iskrenih osobnosti na obodu
istine, iste one koja svojim činima
pokazuju put za slobodu odgoja.

Mi smo djeca cvijeća!
Naše zgrade su od drveća!
Naše misli su šarene!
Naše ljutnje otpuštene!

Mi smo djeca istine.
Slobodni od pustinje.
Naša mladost propitkuje
vaša djela, stari prdonje!

Mi smo djeca cvijeća!
Naše zgrade su od drveća!
Naše misli su šarene!
Naše ljutnje otpuštene!

Mi smo djeca istine.
Slobodni od pustinje.
Naša mladost propitkuje
vaša djela, stari prdonje.

Bacamo boje prema platnima,
oboji dušu koja ne boji!
Ne boj se ni ti, dušo zarobljena,
kad tad ćeš biti obojena!

Sve je crveno!
Sve je zeleno!
Oboji nas šareno!
Pusti nas da bojimo!

3. SVJETOVI

Otopila si moje svjetove,
u šumski žamor vratila me.
Pozlatila moje maslačke,
naučila me voljeti mačke.

Mržnja je nestala,
rima se pojavila.
Ljepota zasjala,
smijeh si posijala.

Otopila si moje grubosti,
otklonila moje ludosti.
Zacrvenila moje obraze
kao u travi makove.

Otopila si moje srdašce,
ono koje na dno vuklo me.
Valjda sam trebao dopustiti
da u život uđeš mi.

Mržnja je nestala,
rima se pojavila.
Ljepota zasjala,
smijeh si posijala.

Još jednom ti hvala
što si to učinila.


4. POGREB

Večeras su se okupile tuga i radost,
ljutnja i prkos.

Večeras su prisustvovali
veselje i smijeh.

Večeras su došli ekstravagantnost
i glasni inat.

Večeras pored lijesa
bdije nada.

Pokapali su sreću,
stavili je od smeća vreću.

Večeras nikome nije do zajebancije!
Stvar je ozbiljna kada razvodniš se,
a ne oprostiš se i sve pozdraviš,
nego sve oko sebe, zbog sebe, tužiš.

Zbogom, razvodnjeni.
Ostani nam dobar!
Puno te volimo
za tebe se molimo.

 

5. NEODGOVORAN

Trčah kroz polje maslačaka,
bijah gol i bos.

Trčah kroz polje makova,
bijah inatljiv i lud.

Sustigao me bumerang
vlastitog prkosa.

Sustigao me razbijen nos,
a bijah gol i bos.

Tuđu ženu ljubljah.
Ruže joj brao.

Njezinom mužu
to nije se svidjelo.

Trčah dalje kroz polje tulipana,
trčah s metkom u nozi.

Trčah kroz polje ječma,
bijah zacrvenio put.

Sustigao me muž,
na usni mi njegove žene
ruž.

Zapucao još jednom,
izbrisao mene sjetnog.

Trčah kroz polje cvijeća,
kraj moga lijesa gori svijeća.

A bijah gol i bos,
inatljiv i lud.

 

6. SAMA

Mama,
bila sam sama i jako uplašena.
Jedino što me grlilo
bijela je bila boja.

Povučena crta značila je slobodu
od okova moje vlastite nedojebanosti.
Moga vlastitoga straha od ljubavi.

Bojala sam se prepustiti i maštati.

Govorila si mi
da ruže su najljepše
kada smo se šetali

Ne vidim te ruže, mama,
ali na trnje sam se nabola.

I jako ih osjetila.

Molim te, mama, zagrli me.
Obećavam ti da neću više griješiti.

Neću više štetiti svojoj slomljenoj duši,
ovaj krov koji imam se ruši.

Pusti me u kuću,
Molim te, mama…

Ostala sam sama sa svojim šiškama.

Mama, shvati me.

Vjerovala sam pogrešnim pričama.
Mama, molim te otvori vrata,
znam da sam pogriješila.

Slomila sam ti srce svojim postupcima,
a nisam te ukrasila poljupcima.

Taj ukras si zaslužila.

Mama, molim te.

Nisam se znala igrati
sa svojim demonima,
išla sam pogrešnim smjerovima.

Mama, ali sada kucam!
Mama, molim te otvori!

Obećavam da ću trčati i zdravo se hraniti.
Više ću se moliti i obećavam da ću se smijati.

Mama, molim te…
Otvori vrata.
Molim te.

Tu sam.

7. LUDILO

Pukao mi je amortizer
dok sam jeo parizer.
Nemam svoj polaritet,
na obrazu mi konfet.

Kiša je napadala,
navukla se vlaga,
molim jedno točeno
i kavu s više šlaga.

Vidio sam jednoroga!
Bio je roza boje.
Čudan konj,
iz štale se čuje vonj.

Glasno slušam glazbu,
oštrim svoju sablju.
Slikam sliku,
kist mi tvrd.

Platna su meka
dok nanosim boju,
a iz dva platna
nastane treće.

Svi izgubljeni…
…ja skupa s platnima.
Nemamo što jesti,
kuća se mora pomesti.

Srdačan pozdrav s Havaja!

8. POLJA OD PAMUKA

Zemlja traži slugu, a ne gospodara.
Uz motiku plačem za vrijeme kopanja.
Nikako da se zvijezde poslože
pa da budem gospodar sudbine.

Zasjalo sunce na moj zatiljak,
curi znoj niz moj potiljak.
Zadnji atom snage dajem
možda i ne potrajem.

Ispod ovoga neba svi smo isti
ali kada dođe isplata, ti se zamisli
jer nekada ne dobiješ što si zaradio
nego čvrst stisak ruke i lijepi adio.

Nas sedmero patimo za jednoga
uobraženoga što tuče ženu.
Nije on kriv, ima mrenu
bačenu na nježnost i ljepotu.

Okupani znojem nastavljamo dalje,
da smo mornari bile bi iste ralje.
Koliko god kora imao ovaj kruh
nas sedmero ima bruh.

Oremo, kopamo, za život se borimo,
gladna usta neće se nahraniti ako sorimo
i svojim postupcima unakazimo
ono malo što nas ide, što zaslužujemo.

Nas sedmero ljudi koji su se okupili
na zemlji kako bi na njoj radili
u tu zemlju ćemo se i vratiti
uz znoj na suncu ćemo patiti.

Tvrd je bič našega gospodara
koji uz udarce progovara:
„Sad si moj rob, tromi čovječe
neka te udarac u leđa pokreće!“

Krvarimo nas sedmorica umornih,
vrijeme je sunčano, ali ima nas turobnih.
Svaki put kada padne gorka kiša, gospodar
je ljut i bičem na našim leđima ispiše memoar.

Tvrd je bič našega gospodara
koji uz udarce progovara:
„Sad si moj rob, tromi čovječe
neka te udarac u leđa pokreće!“

Sloboda je naša i mi ćemo je uzeti!
Znoj nad zemljom s nama će se boriti!
Mogu nam nanijeti smrt i bol,
ali dostojanstvo je naš odgovor!

Dostojanstvo je ključ i nema lokot.
Lanci oko duha i truli život;
nije naša sudbina smrtnost
mi smo rođeni za radost.

Mrzimo pakost.

Tvrd je bič našega gospodara
koji uz udarce progovara:
„Sad si moj rob, tromi čovječe
neka te udarac u leđa pokreće!“

Mi smo borci životne istine,
sve samo tihe nisu naše tišine.
Smrt pobjeđujemo dostojanstvom,
povijest ispisujemo blagoslovom.

Tvrd je bič našega gospodara
koji uz udarce progovara:
„Sad si moj rob, tromi čovječe
neka te udarac u leđa pokreće!“

Gospodar će večeras otići na dalek put,
nas sedmero je osakatio dok je bio ljut.
Lanci će mu presuditi jer je nanio bol
slobodnom čovjeku koji je bio gol.

Možda se nakon patnje nemamo čemu vratiti,
ali ova patnja dovoljan je razlog za uz nadu progledati!
Nas sedmero se imamo čemu radovati,
imamo jedni druge i nećemo ratovati.

Nećemo tugovati

Naš gospodar večeras se vraća u zemlju
odakle je i potekao.
Mi uzimamo svoju pobjedu
za svoje dostojanstvo se borimo!
U novi život pođimo
i zapjevajmo:

Sloboda!
Sloboda!
Sloboda!

 

9. PRAZNO PLATNO

Bacam boje na platno kako bih izbacio
iz sebe nju i zarobio je u vremenu.
Ovako zarobljena ona ostaje vjekovima,
nedostaje mi njena plima, sada samo je oseka.

Da zna da sam je zarobio, bila bi posramljena,
iako na slici nasmiješena, ostaje nedorečena;
zašto sam to učinio?, nemam odgovor.
Vlak i dalje stoji, prazan je kolodvor.

Vjekovima će krasiti dom mnogih,
što onih dobrih, što onih loših.
Ovako zarobljena u vremenu
tepa svome slikaru:

Pusti me da poletim!
Zarobljena ne postojim!
Kistom si me išarao
i moju ljepotu oteo.

Oprosti mi, ljubavi, nisam namjerno
zaljubljen u tvoju sliku vatreno.
Savršena je slika i nije za dorađivanje,
oteta ljepota nije za spominjanje.

Ali evo govorim o bilješci u vremenu,
dok te gledam, zgodnoj fusnoti, ludilu.
Nisam odrezao uho, odrezao sam dušu
onaj dan kada sam dopustio da vjetrovi te otpušu.

Kad sam zarobio tvoju ljepotu, zarobio sam sebe
i nisam ti dao da dišeš uz mene.
Oprosti mi na bojama, moja voljena.
Ja sam divljak, a ti si mi tako potrebna.

Pusti me da poletim!
Zarobljena ne postojim!
Kistom si me išarao
i moju ljepotu oteo.

Krišom si spomenuta u jednom dnevniku
prije nego sam naučio svoju lekciju;
da pijesak čvrsto ne držim jer će pobjeći
i da prazan dlan će iz toga nastati.

Spomenuta si i u mnogim muralima
ali samo kao kopija zaboravljenim ljubavima.
Nekada te spomene vjetar što donese parfem
otkada si otišla ja samo uzdišem.

Vječna ti je ljepota zarobljena u vremenu,
vječna je i ova pjesma ispisana u plamenu.
Vječan, a zaboravljen ostajem i ja
dok te kroz pero spominjem.

Pusti me da poletim!
Zarobljena ne postojim!
Kistom si me išarao
i moju ljepotu oteo.

10. PAS

Ostavio psa ispred mesnice
neka sada vidi kamo će.

Ostavio psa ispred mesnice
neka ga mesar dotakne.

Pas neće znati što očekivati,
mesar će nož nabrusiti,
pas će zajecati,
mesar će se nasmijati.

Pas neće lajati
kao ni mnogi prije njega
koje je mesar upoznao,
uz mesara ni jedan nije plakao.

Taj pas te traži, uslugu,
moli te da ne završi u sanduku
i da mesar na njemu ne napravi poduku
iz odnosa prema prošlom Godotu.

Oboje su bivše skice
u letu ptice.

Pas iščekuje svoga mesara,
kraj početka jednog poglavlja.

Nož je naoštren, mesar uzbuđen.

A pas?

Pas ništa ne očekuje,
samo mesarevu ljubav
onako prljav, onako rudlav.

A mesar?

Mesar se trudi smiješiti,
sada će psa pokušati utješiti.

Ostavio psa ispred mesnice,
neka smiješi se.

Zbogom, psiću
idem dalje tražiti sreću.

Ostavio psa ispred mesnice.
Mesaru u očima krijesnice.

Ostavio psa ispred mesnice.

 

Deset pjesama

Robert Roklicer: Davno sam raščistio stvari oko sebe

Robert Roklicer: Kad budem mrtav i nijem

Deset pjesama Ljiljane Lipovac

Zlatko Kovačević Saxa: Kako je mladi orangutan odlučio ...

Deset pjesama Anke Dorić

Deset pjesama Zlatka Erjavca Ere

Deset pjesama Matea Balabana

Deset pjesama Zlatka Kovačevića Saxe

Deset pjesama Drage Vranješ Vargović

Deset pjesama Mirka Kovačevića