Darko Jirouš rođen je 24. studenoga 1966. godine, a pjesme je počeo pisati u 8. razredu osnovne škole. Nastavio ih je pisati u srednjoj školi kao član literarne grupe. Objavljivao ih u lokalnim listovima Bumerang i Pusa, a možda i u Virovitičkom listu. Nije siguran, ne sjeća se. Svoje pjesme prezentirao je glazbom. Stihove je uglazbio i izvodio u rock grupama SZS, Cresendo, Pogled u tamu, Radosni oblak. Do Roklicerovih večeri pisao ih je za sebe, nigdje nije objavljivao, nikome nije recitirao. Sada ih subotom navečer čita u Caffe baru Cug. Po struci je diplomirani inženjer drvne industrije. Radio je kao predavač stručnih predmeta u srednjoj školi Virovitica te u tvrtkama TVIN, BRESTOVAC, SALUTO i PARK&SHOP.
Ako ti kažem...
Ako ti kažem
kako se osjećam,
da li će to
biti dobro za nas.
Daješ mi podsticaj,
ne želim te izgubiti.
Nekad mi se čini
dobro je na osami,
zapleten mrežama ljubavi.
Niti su sjajne, čvrste.
Pogledom strujiš kroza me’,
kao da čitam ti želje,
sebe iza njih skrivam,
zadovoljan,
potpuno te usvajam.
Ako ti kažem
kako se osjećam,
možda ću te povrijediti,
uzburkati vodu i uzdići ju.
Odletjet ću kao ptica,
sjenkom zaklonit ti oči,
poljubit te nježno,
reči zbogom.
Grad ruševina
Mrak je zavladao
ovim gradom ruševina.
Vrijeme je ubijanja.......
Preživjele olupine osvetu traže.
Vitez, na konju, bez glave juriša,
čitavo more ratnika prati ga.
Jecaju preživjeli generali
nad mrtvim tijelom svojim.
Skelet se diže,
kao da želi nešto reći,
kao da nas upozorava.
Glave
Glavu u blato guraju
glavama tim hodaju
putujemo ne prosvjećenim daljinama
stanje prezira
Mrak gušći davi me
prst pred nosom uspjevam vidjeti
nije uzalud praznina potpuna
žedan tla pod nogama
hodati
hodati
hodati
hodati
hodati
Iluzije
Ne možeš vječno
trčati za suncem,
jednom ipak
zateči će te noć.
Možda želiš
učiniti nemoguće,
biti lice dana,
a noć je
uvijek na tvom tragu.
Ono ispred
uvijek ti je put,
a znaš da u trenu
nestaje sve.
Koliko dugo
čarolija traje?
Ostaju neki podaci,
kao na licu ožiljci.
Izbor
Ne zaboravi,
ovdje je zabranjeno smijanje.
Tu se igra po pravilima,
igra je unaprijed riješena.
Uvijek dijeli stari sljepac,
a sljepci drže aseve.
Karte u rukama nisu dobre,
zato prevari ili izgubi.
Kroz noć
osjećaj treperi
u nama budi se
Dah na vratu
kaže mi da si tu
Uvijek budi tu
Srećo rađaj nas
Ispuni nas dolaskom
Dolazi znam dolazi
prepusti se
Uživaj
Doživljavam se iznova
rađam se u našem rađanju
Želim da se smijem
radost kad ispunjava te
Srećo rađaj nas
Mandarina
Kao mandarina,
oljušti koru,
od soka da pobjele prsti.
Ti kao mandarina,
kao kora,
kao sadržina,
razdjeljena po kriškama,
tako sočna
svježina razljevena
po ždrijelu.
U sebi nosiš sunce,
tvoj miris miris je daljine,
škrte zemlje i mora.
Pun prehlade tvoje kiseline opuštaju,
ti kao mandarina,
kao daljina.
Mojim sjajnim očima
Mojim sjajnim očima,
zbogom reci,
zasjeni me.
Poberi plodove moga vrta,
zimnicu spremi.
Noći su duge,
zvijezde su divlje, hladne,
konji u bjegu,
u izmaglici titra
prekrasni put.
Odsjaje nalazim
na njenom staklenom obrazu,
poljupci su lažni.
Ona je dunja,
opora i tvrda
ili možda divlja jabuka.
Upisujem zlatnim slovima
svoje ime,
u knjigu utiska
njenih doba.
Divim se aktu,
divna je,
moj odraz u njenim očima.
Kako je čedna
u prozirnoj haljini,
korača po površini vode,
bijeli oblaci pročešljani suncem,
oko kojeg sokoli kruže,
zloslutni vjesnici,
uznemireni golubi.
Mojim sjajnim očima
zbogom reci,
razapni jedra,
upravo sada povoljan je vjetar.
Boje su sivo-plave
s tragovima djevičanske krvi.
Nestajem
Nestajem,
isparujem lagano,
drobim se,
raspršujem.
Moram reći zbogom
već dugo ovdje sam,
ne želim više zavaravati se iluzijama.
Viknuo sam glasno u vjetar,
daleko bili su da čuli bi.
Okružen vodom
signale šaljem.
Putnici mašu mi
i odlaze.
Skriven zidinama
sjenku svoju gonim,
govorim joj iskreno,
(miševi to ne razumiju).
Razlozi da ostanem,
magla na suncu.
Niodkuda mi nismo došli
Niodkuda mi nismo došli
Niodkud stigli
Ovdje stavljeni
U Svemir bačeni
i za srećom tragasmo
a pred nosom nam bi
Mi želja malih smo puni
svagdašnjih igara
a možda i velike sne sanjasmo
u nebo gledasmo
i tako hodasmo
noge polomismo
i gdje stigosmo dal cilj je
I zašto odvajasmo zrak od se
zašto ne disasmo punim plučima
duboko
duboko
zašto u dubine ne zaronismo
i što nas to sprijeći
i žašto desi se to
i kada
Zaboravismo možda
ili zatomismo nas
onakve kakve željesmo
kakve sanjasmo
i gdje je ljubav
zar i na nju zaboravismo
zar za njom ne tragasmo
zar ona nije naš san
naše htjenje
naš cilj
Zar dozvolit’ čemo da umre naš san
da dozvolit ‘ čemo
igrama svagdašnjim
pružiti čemo ruku
da nas odvuku od nas
i iza nas dal’ ostat’ će znak
hoće li se i dalje teško
disati zrak
obavit će nas mrak
nestat će glas
Ljubav-znak
Ljubav-zrak
Ljubav-glas
Ljubav-spas