Otkad pamtim televiziju, pamtim i festivale zabavne glazbe. A otkad pamtim festivale, pamtim i jedno ime koje se na njima, uz još koje ime kompozitora, najčešće ponavljalo. To je bilo ime čovjeka kojega gotovo nikada nismo vidjeli. Ja ga ne pamtim čak ni s dodjela festivalskih nagrada, uz koje je također bio vrlo često spominjan. Drago Britvić. To je bilo ime koje smo tako često čuli spominjano, ali ga nismo imali prigodu povezivati uz njegovo lice nego uz njegove pjesme – piše kolumnist Jutarnjeg lista Branimir Pofuk u kolumni Kontrapunkt
Bez stihova Drage Britvića hrvatska zabavna glazba i šansona bile bi neizmjerno siromašnije. Nema iole poznatijeg i vrednijeg hrvatskog pjevača i skladatelja takozvanih lakših nota koji nije pjevao, odnosno uglazbljivao Britvićeve stihove. Iako, treba reći, Britvićevi su stihovi ostali ovjekovječeni i uz glazbu Borisa Papandopula.
Mada se uz njegovo ime često spominje riječ tekstopisac, Drago Britvić je odavno i bez ikakve sumnje zaslužio naziv pjesnika. O tome najbolje govore naslovi šansona poput “Potraži me u predgrađu”, “Zvona moga grada”, “Golubovi”, “Kuća za ptice” i još mnogi drugi koji odmah u uho i sjećanje prizivaju melodije i glasove Zdenka Runjića, Zvonka Špišića, Arsena Dedića, Gabi Novak i mnogih drugih. Desetljećima jedno od najspominjanijih i najnagrađivanijih imena hrvatskih festivala zabavne glazbe i šansone, Drago Britvić sudjelovao je i u osnivanju manifestacija, poput Krapinskog festivala kajkavske popevke. Među najvećim hitovima skladanim na Britvićeve stihove je i “Proplakat će zora” s glazbom Stjepana Mihaljinca i glasom Miše Kovača.
To što ga i sada, u nekrolozima, češće nazivaju tekstopiscem nego pjesnikom, posljedica je i njegova samozatajnog karaktera. Njemu nije bilo važno kako će ga zvati. Nije mu, izgleda, bilo stalo do uvrštavanja u pjesničke antologije i primanja u književnička društva. Njemu prvom, čini se, bilo je svejedno hoće li ga zvati pjesnikom ili tekstopiscem. A svojim je stihovima, nošenima medijem popularne glazbe i popularnih pjevačkih imena, učinio više na oplemenjivanju lijepom riječju najšire, masovne publike, nego ijedan suvremeni hrvatski pjesnik kojem se pjesnički poziv priznaje i kojim se takvi često uznose nad takozvani običan puk do čije je duše Britvić s lakoćom dolazio. Uz to, oplemenjivao je ne samo slušatelje nego cijelu jednu scenu, cijeli jedan pretežno komercijalni žanr znan kao estrada.
Pišem ovaj tekst u Beogradu, nakon novogodišnjeg dočeka u mitskom Klubu književnika u Francuskoj 7. Danas je to običan dobar restoran. Koji Beograđani zovu “kafana”, što za njih nipošto nije riječ koja bi umanjivala ugled i izvrsnost mjesta. Zašto pričajući o Dragi Britviću skačem u Beograd? Zato što bih svakom umjetniku, bio on pjesnik ili tekstopisac, poželio da vijest o njegovoj smrti izazove tako iskren i prisan uzdah tuge kao što je to bilo gdje god bih i kome god bih u Beogradu rekao da je umro Drago Britvić. A najviše su se rastužili, naravno, tamburaši. No, i prije nego što sam im rekao tužnu vijest, pitao sam ih znaju li pjesmu “Svirci moji”. Rekli su: “Nismo to još pjevali, ali sad ćemo”. Vođa malog tamburaškog orkestra Serenada na trenutak se izgubio i onda vratio s listom iz neke bilježnice istrgnutog papira na kojem su bili rukom prepisani stihovi te meni jako drage pjesme koja završava ovako: “Svirci moji, valja poći i noć ima kraj. Ubile me njene oči, spržio me sjaj. Dan je blizu, zora rudi, budite je, nek` mi sudi. Možda zorom grešni ljudi odlaze u raj”.
U šturoj agencijskoj vijesti o smrti Drage Britvića “Svirci moji” nisu bili spomenuti. Možda sam u krivu, jer ne znam, ali usuđujem se pretpostaviti da, ako nije zbog neznanja, onda se nekome moglo učiniti da bi spominjanje nekih tamo tamburaških pjesama u nekim očima moglo umanjiti djelo Drage Britvića. Također nije spomenuta jedna od najpoznatijih i svojevremeno najpjevanijih Britvićevih pjesama: “Bože, čuvaj Hrvatsku”. Uglazbio ju je Đani Maršan. Pjesma zvuči kao himna i jest himna. Nažalost, himna koju je uskogrudno prisvojila jedna politička stranka koja je ni sama danas, koliko primjećujem, više ne pjeva. To me i ne čudi. Jer ta himna je prepuna emocija, lijepih i plemenitih, uz doista zanosnu melodiju.
Naposljetku, prešućena je i posljednja Britvićeva pjesma: “Božić bili”. To je najavna pjesma svih epizoda televizijske serije “Duga mračna noć” Antuna Vrdoljaka. Ujedno jedna od rijetkih čija je tankoćutna tamburaška melodija, i ovaj put iz nadahnutog pera Siniše Leopolda, nastala prije riječi. Stihove je, na Vrdoljakov poticaj, Drago Britvić dodao već gotovoj glazbi. I još jednom savršeno pogodio i ritam i željeno ozračje. I osjećaj. I eto, ta toliko samozatajna, samim stihovima i pjesmom čini se uvijek dovoljno nahranjena i zadovoljena duša Drage Britvića, upravo je na sam Božić otišla u raj.
Iz stare sam godine u novu kao jednu malu dragocjenost ponio rečenicu iz romana “Hodža strah” Derviša Sušića koju sam se potrudio naučiti napamet. Tog je bosanskog pisca veličanstvenog jezika i misli hrvatskoj publici, gotovo neprimjetno, lani predstavio VBZ po odabiru Miljenka Jergovića, na čemu im beskrajno zahvaljujem. Dotičnu rečenicu, zbog koje kao da je cijeli sjajni roman i napisan, jedan duhovan i mudar čovjek upućuje napaćenom i koječime frustriranom bosanskom veteranu koji je preživio i vratio se iz krvave bitke i strašnog turskog poraza pod Bečom. Rečenica glasi: “Okani se imena mrtvih, ukoliko ti ne služe kao opomena da budeš bolji prema živima”.
Budući da sam se u ovom tekstu prihvatio imena umrlog pjesnika, doista bih želio da i ja, i svi vi, ove godine budemo bolji jedni prema drugima, svim živima. I da ne ubijamo svojom zluradošću lijepe pjesme i osjećaje, ma koliko nam se prostodušnima činili. A pjesme poput onih koje je ostavio Drago Britvić, njih više od tisuću, mogu vam poslužiti kao jedna od mjera dubine i plemenitosti tih osjećaja.
