Virovitica.net

Poezija

Božica Jelušić: I korakom i u raskoraku

Božica Jelušić  ●  29.04.2018.
Božica Jelušić: I korakom i u raskoraku

Od svih naših ljudskih razgovora, neki su, čini nam se, beskrajni i nikada dovršeni. To su oni o smislu postojanja, o ljubavi, o uspomenama, o zahvalnosti i o nepravdi, o našim zamislima o životnoj putanji i njenom trajanju, o potragama i otkrićima. Dakako, ovom je nizu nužno dodati i temu poezije, koja će kao fokusno mjesto ljudske duševnosti sve to obuhvatiti i sabrati. Kad putujemo sami prema sebi, činimo to dvojako: ponekad odlučnim, čvrstim korakom, odmjeravajući tempo i energiju, drugi put u stanovitom raskoraku prema vlastitim i tuđim očekivanjima. Raskorak može biti između željenoga i mogućega, između sredine i pojedinca, snova i zbilje, te emotivnih ulaganja i odgovora na njih, poput ruke i jabuke na visokoj grani u vrtu Hesperida. A od svega je najvažnije uspraviti se, uskladiti dužinu koraka, te oslonjeni na sretne trenutke putovati, hodati i dalje.

Vratimo se razgovoru o poeziji. Nad zbirkom NATALIJE BAJER ponovo hvatamo prigodu za takvu intimnu rekapitulaciju, zbrajajući dane mladosti i zrele dobi, ulazeći u tragove lektire i ranih književnih oduševljenja, te prateći senzibilnu ženu koja ulazi u svijet majčinstva, obitelji, društvenih zadataka i uloga, ne sasvim blizu dojučerašnjim sanjarenjima. Ona je također, veoma podražljiva i povodljiva spram prirode, gdje osjeća blagotvorne vibracije, empatijsku bliskost s florom i ono duhovno utočište, kakvo su drevne kulture nalazile u panteizmu- gdje se u svakom dijelu prirode očituje božansko. Dakako, kad je aura vibrantna, otvorena, spremna da se u oduševljenju širi i povećava, ona k sebi privlači mnoge blistave detalje, holograme različitih cjelina, pa stoga ne postoji „kriza inspiracije“. Sve je pretočivo i pretopljivo u specifični lirski kod, dok forma nailazi spontano, sama po sebi: jednom kao klasično organizirana, rimovana strofa, drugi put kao slobodan stih, treći put kao sonet, uredno organiziran i po pravilima složen u klasičan (talijanski) oblik.

Kod čitatelja ove informacije stvaraju stanoviti respekt: premda je riječ o prvoj knjizi autorice, razvidno je da poetski način mišljenja i doživljavanja ne traje „od jučer“. Iza ruje koja ispisuje stihove, stoji biće sklono sanjarenju i kontemplaciji. U pjesmi BONACA ona nam izrijekom veli kako: „Snene misli zbiljom mojoj plove / U prikrajku stvarnost sura vreba“. No, tada nastupa čarobnjačka, šamanska majstorija: svijet mašte usamljenima je utočište i placebo, u njemu se dokidaju zakoni fizike i vlada Hypnos, omiljeno nam božanstvo snova. Naš upregnuti mozak tada skida ormu i kajase, ne da se više voditi, krotiti, usmjeravati ni upotrebljavati za nešto utilitarno. Istina, duh vremena nam protuslovi, vraća nas u „ponavljački kut“ i kažnjava tjeskobom, no pjesnikinja smiono zaključuje: „Stoga crtam na vodi ja bove/ Kojima mi ruke same kreću / U sanjama mojim uvijek noću“.

Zapravo, jedna od zanimljivosti ovoga rukopisa i jesu te „dnevne“ i „noćne“ stranice i posebno kalibrirana raspoloženja, koja pjesnikinja emanira u pjesmama. Tako primjerice, u pjesmi NEZVANI GOSTI postoji gradacija psiholoških stanja i nemira izražena izborom vokabulara: more, tjeskobe, brige, bol, paranoja. Nokturalni dio svijeta nastanjen je utvarama: ipak, i one će postati „normalne“ u procesu sazrijevanja ličnosti, čiji se uvidi šire prema spiritualnom, što nije uvijek jednostavno. Pjesma NOĆNA STRAŽA potvrđuje da je cijeli niz vježbi potreban u savladavanju noćnih strahova. To su opsesivne radnje, kad tražimo svoje „uročice“ u svijetu komfora, nadajući se da će nas one zaštiti i spasiti od onoga što smo potisnuli ispod „praga svijesti“. No, dodir s njima nije dovoljan da odagna strah, Pjesnikinja konstatira: „ Strah, moj drug stalni / U kutu sobe sjedi“. Žudnja za snažnijim spiritualnim osloncem realizira se tek u MOLITVI , koja znakovito završava: „Uzmi sve/ Predragi Oče/ I zaključak / Da duša moja / Tvojom milošću / Ponovo nađe mir“.

U sržnom dijelu rukopisa naći ćemo i pjesme zrenja, koje u stihovnoj formi priopćavaju iskustva moderne psihologije. Pjesma HOMO BONUS posvećena je principu uljuđivanja, discipliniranja osobe, koja samo na taj način priliježe u zajednicu i kolektivitet. Od latinske riječi discipulos=učenik, kreće naša civilizacijska priča. Dakako, u školi života svi smo učenici, discipulosi: kad oštrim škaricama samokontrole sjeckamo „divlje“ grančice, to je u interesu mira i harmonije među bićima . Zadatak je težak, poput ovog kretanja u oksimoronima: grubost-nježnost, zatvoreno-otvoreno, uvreda-govor ljubavi, izdaja-povjerenje, te na kraju kompromis, kao nužno sredstvo opstanka: „Za izdaju/ Povjerenjem / Uzvratiti/ Da se niti / Posvađati ne znaš / Odglumiti / Treba znati“.

Premda su pjesme na prvi pogled lake, jednostavne i čitljive, to se ne bi moglo reći i za simboliku, koja zahtjeva veću čitateljsku budnost. Naime, većina današnje poezije kao da izbjegava metaforu, pjesničku sliku i simbol, to „sveto trojstvo“ pjesničke majstorije. No, Natalija Bajer pokazuje veliku ustrajnost u odanosti klasičnim lirskim obrascima. Vidljivo je to i u kratkoj, zgusnutoj, simboličnoj pjesmi PUTOVANJE. Metafora puta i putovanja pojavljuje se, kao što je poznato, u svim religijama i mističnim praksama. Tako je jedna od ključnih filozofskih knjiga Lao Tseova „Knjiga puta i vrline“, dok hagiografski tekstovi na više mjesta spominju put i putovanje, gdje se odvijaju ključni događaji svetačkih i božanskih života (Krist: od puta u Betlehem do Križnoga puta).Put je sakupljanje duhovnih iskustava, prepoznavanje učitelja, susreti s nevidljivim zaštitnicima, savladavanje prepreka i iskušenja, i stjecanje kondicije za veliko djelo. Zanimljivo je da se u promatranoj pjesmi to iskustvo odvija u sedam ključnih riječi: Cesta, Zora, Pjesma, Priča, Vjetar, Stvarnost, Vječnost, što pokazuje i inicijacijske mistične razine ili stupnjeve usavršavanja. Naime, broj sedam u numerologiji izražava ljudsku sveukupnost i u njemu se ogleda „savršeni čovjek“. On obuhvaća i „sveukupnost anđeoskih i planetarnih poredaka“, te nam pokazuje „potpuni ciklus i dinamičko savršenstvo“. Stoga je logično da se Cesta i Vječnost sastaju u gabaritima pjesme, ma koliko se, ophrvani tugom gubitka, opirali toj spoznaji.

Premda je u načelu definirano kako lirske pjesme govore o jednom „lirskom subjektu“/ vlastitom autoru, naša pjesnikinja u više navrata svraća pogled u svoj društveni milje, vidi i osjeća druge, te im atribuira pojedine pjesme i poruke. Tako primjerice, dvije pjesme nastale u Berlinu, govore da ona ima oči otvorene za druge, veliku snagu empatije. U prvoj, pod naslovom POMIRENOST , nalazimo efektnu sliku alijenacije, ali i osobnog shvaćanja i prihvaćanja karme (u liku jednoga uličnoga svirača), koje za osobu može biti spasonosno. Zatečen u poziciji onoga kojega se ne vidi i ne čuje, iznevjeren od bližnjih i najbližih, on nastavlja „svemiru slati /svoje posvađane note/ I ne vidi više zaista / Niti on nikoga od njih“. Slijedeća pak, KIŠA NAD BERLINOM, gradira osjećaj samoće, koja nailazi kao suštinsko egzistencijalno stanje, iznjedreno iz ljudske svijesti i svjesnosti. „Sivo nebo“ je metonimija budnoga uma, kome ništa ne promiče, iako se plima osjećaja podiže iznad ljušture naizgled neutralne promatračice. Gesta bliskosti (pružena ruka) tako dolazi prekasno, jer svijet je na globalnoj ravni zakinut za suosjećanje i pravodobnu reakciju. Vrijeme „emotivne zaleđenosti“ nadaje se kao naše trajno civilizacijsko i međugeneracijsko doba.

 

Kad bismo krajnje pozorno pretresli ovaj rukopis, najobimnija cjelina pripala bi, uvjetno definiranim, ljubavnim i obiteljskim pjesmama. U pojedinim (rekli bismo: ranijim) ljubavnim pjesmama osjeća se stanoviti „ruski štih“, odbljesci Jesenjina i Puškina (kao u pjesmi KRAJ), što zacijelo predstavlja obol mladenačkoj lektiri. Međutim, u toj je domeni pronađen osobni stav i glas, pa nam Natalija Bajer demonstrira kako su najljepše ljubavne pjesme one, u kojima se o uzvišenom predmetu (ljubavi) govori posve jednostavno. Nema patetične frazeologije, zamršenih sintagmi ni metafora, sentimentalne ekstravagancije. To su riječi od kojih su sastavljeni kuhinjski recepti, ljekarnički naputak, stranica nabožne knjižice, kućni red neke institucije. Naravno, one su brižno probrane i vješto složene, što i jest smisao svake pjesničke majstorije: traženje najboljih riječi od mnoštva dobrih i vrlo dobrih. Natalijine su pjesme empirijski utemeljene i precizno ciljane na stvarne osobe. U pjesmi LJUBAV, sastavljenoj od niza običn ih epizoda zajedničkog života, dominira pouka na kraju: da bi se opstalo u stanju ravnovjesja, potrebno je umijeće sporazuma. Prepoznavanje pravog trenutka i prave geste, ponekad biva presudno. Tek u tome su času ljudi spremni za istinsko „dvojevanje“ i u njima prevladava istinsko čuvstvo zahvalnosti: „Zagrlih te čvrsto (…) kad si me podizao iz blata/ I shvatih da te volim“.

 

Kao što je poantirano, mnoge su pjesme posvećene obitelji. Tu iznad svega stoji plemenit lik majke, oslikan najljepšim bojama, gdje je u tehničkom smislu upotrebljen „razgovorni stih“ (POSVETA), pa nastaju male epistole voljenom biću. O majci se govori kroz intimne sitnice, mrvice uspomena poput vrapčje hrane, a one ipak tu sliku održavaju živom. Dotaknut je fenomen „neimanja vremena“, nemogućnosti da se u hektici svakidašnjice obilježi prostor bliskosti, No, svijest o važnosti ljubavi spora je ali dostižna, u konačnici nas ispunjava, daje više nego što uzima, intuicijom ide ispred nas, učeći nas ispravnim postupcima. Žalimo za propuštenim prigodama, no ISPRIKA je samo način ispunjavanja pukotine na mjestu krive odluke. Iskustvo koje je polučeno, sažima snažna poanta: „da nitko ne smije umrijeti sam“.

Osim majke, tu su još veoma emotivno ocrtane figure supruga, sestre, šogora, vlastite djece. Osobito je pamtljiva VINJETA, u kojoj je sestrinstvo doživljeno u carstvu bilja, prirode, sunca. Himnički je to osjećaj svladavanja zemaljskih raskrižišta i razmjera,da bi se doprlo u dragocjenu blizinu duše SESTRE, koja nas zrcalno odražava u svemiru. Stoga joj radosno srce govori: „I sreća / Me prati/ Što te imam/ sestrice“. Zbog takve iskrene, jednostavne izražajnosti, pitkosti i čitljivosti, u svakoj će se pjesni naći neka univerzalistička nota, za čitatelja koji još voli poeziju srca, jedinu pravu , od kada je svijeta i vijeka. Autorici pohvale, a čitateljima zadovoljstvo koje zaslužuju!

 

Kolovoza, 2017.                                  

Poezija

Čemu pjesme - nova zbirka stihova Zlatka Kovačevića Sax ...

Poezijom govorim – pjesnički maraton u Varaždinu

Mirjana Kolarek-Karakaš dobila nagradu Zvonimir Golob z ...

Otvorene prijave za novi ciklus književno-edukativne ra ...

Izvanredna lirska, glazbena i recitatorska večer o ljub ...

Šezdeset godina Goranovog proljeća: Proglašeni laureati ...

Kako me je spominjanjem Jure i Johnnyja pjesnikinja pri ...

U srijedu promocija zbirke poezije „Mijene ljubavi“ Ank ...

Pjesnička večer umirovljenika “Stih + stih = zbirka” u ...

Deset pjesama Mirka Kovačevića o Virovitici: Nekadašnj ...