Virovitica.net

Pronađena zemlja

BORIS PAVELIĆ Svi su strašljivci, izuzev Katarine Peović iz Radničke fronte

Boris Pavelić/Novi list  ●  22.03.2019.

Do izbora devet mjeseci, a Grabar-Kitarović, uvjerljivo najlošija predsjednica Republike od 1990. godine, još nema ozbiljnoga izazivača – kako stvari stoje, neće ga ni dobiti. Kako je to moguće? Jednostavno: politički salonci paralizirani su strahom od radikalne desnice. Kako drukčije objasniti nevjerojatnu činjenicu da lijevo-građanska politika ne uspijeva iznjedriti uvjerljivoga kandidata kojemu bi lukrativan i nadasve laskav predsjednički položaj, u ozbiljnoj utrci sa sadašnjom predsjednicom, poput zrele kruške mogao pasti u krilo - piše Boris Pavelić i kolumni Pronađena zemlja, Novi list.

Naslušali smo se dosad »argumenata« zbog kojih jedni bi ali neće, a drugi neće ali bi. Dalija Orešković, primjerice – bolje protukandidatkinje teško bi se moglo zamisliti. Mlada, obrazovana, pronicljiva, rezolutna, i s očitim osjećajem za građanske vrijednosti – ali već na prvo pitanje otklonila je zamisao o kandidaturi pa odabrala posve neizvjestan politički put kroz džunglu stranačke politike koji joj, u najboljem slučaju, može donijeti tek nekoliko saborskih mandata i presudu na višegodišnje tavorenje u političkoj hladovini. Zašto? Zašto netko s ozbiljnim šansama za pobjedu na predsjedničkim izborima odustaje tako lako? Ne nasjedajmo na političku sofistiku: zov političke moći prejak je da bi mu politički ambiciozna osoba odoljela tek tako. Razlozi moraju biti dublji, neodoljivi. I da, Dalija Orešković, kao i sva ljevica, naprosto se boji desnih ekstremista.

Zoran Milanović i Ivo Josipović, još dvojica virtualnih kandidata, to su već odavna dokazala. Mjerimo li politički uspjeh pobjedama na izborima, obojica su neuspješni političari – premda ovdje ne tvrdimo da je ijednom od njih bilo lako. No na tome, na sposobnosti da prevlada otpor i pobijedi i najžešće oponente, na tome se prepoznaje dobar političar. Otpor ekstremne desnice nisu uspjeli pobijediti ni Milanović ni Josipović: prvi se slomio pred šatorom u Savskoj, drugi za tri tisuće glasova ispario pred »fešisticom« Kolindom Grabar-Kitarović, koja je doletjela na krhotinama razbijenih ćiriličnih ploča u Vukovaru. A kladiti bismo se dali da bi dobio te presudne tri tisuće glasova, samo da je smogao hrabrosti izgovoriti ono što se već tad, u predizbornoj kampanji, vidjelo kao iz aviona: da je Grabar-Kitarović kandidatkinja najcrnje desnice, kakvu je Franjo Tuđman tolerirao samo kada je, pod okriljem noći, »trebalo« strašiti Srbe u hrvatskim gradovima. I sada, eto, politička kreatura stvorena u takvoj tami, oblikuje naciju s Pantovčaka.

Postoji, međutim, ipak hrabra kandidatkinja: Katarina Peović iz Radničke fronte. Bez krzmanja stala je pred kamere i kandidirala se, izgovorivši mnogo od onoga što je u današnjoj Hrvatskoj bolje ne govoriti: da predsjednica ohrabruje ustaštvo; da je grafit na Tuđmanovu spomeniku dobrodošao prosvjed a ne vandalizam; da se valja boriti za socijalizam; da ovakva Hrvatska, s ovakvim sustavom vrijednosti i vlasti, naprosto ne može bolje. Ako ništa drugo, Peović jasno govori što želi od politike. No njezina Radnička fronta nema ni prebijene pare, i manje je politička stranka nego aktivistička grupa, posve nepripremljena za iscrpljujuću političku utakmicu u dosadi parlamentarizma, za kakvu treba novca, diplomatske strpljivosti i hijerarhijske poslušnosti. Peović, dakle, usprkos kvalitetama nastupa i političkih ideja, više ne stigne prerasti u relevantnu predsjedničku protukandidatkinju.

Kukurijeknuo je nešto, iz daleke briselske bajte, i dobri čovik SDP-a Tonino Picula – ali potom, od njega ni glasa. Razumijemo mi da nije lako s Bernardićem, tim političkim čuđenjem u svijetu, ali, brate, ako ti je do predsjednikovanja, pa ne bi li morao pokazati bar toliko odlučnosti da se u vlastitoj stranci izboriš za kandidaturu? Elokventni i dobronamjerni Picula mogao bi možda biti dobar predsjednik u Finskoj osamdesetih, ali u zemlji u kojoj se zborno nariče jer je zabranjena misa pobijeđenim ustašama – u takvoj zemlji, Tonino Picula teško može dalje od rumenila na obrazima kada naciji, eto, objavljuje da bi i on volio biti predsjednik Republike.

Melankolija čovjeka obuzme kad promatra te lijeve – lijeve više u prenesenom nego u političkom smislu – »protukandidate« Kolindi Grabar-Kitarović. Nesposobnost da stvore pobjedničku alternativu »fešizmu« na Pantovčaku najuvjerljivije je svjedočanstvo da ova zemlja, dugoročno, ne može biti boljom nego što sad jest.

Pronađena zemlja

Zemlja šutnje, sabor cinizma

Boris Pavelić u spomen Đorđu Balaševiću: Promena čudesn ...

Federacija brutalnosti

Imperativ prijateljstva – Konstantinović u Zagrebu

BORIS PAVELIĆ Kiseljenje svjedoka, sumporenje pravde

BORIS PAVELIĆ Kirurški precizni cinizam

BORIS PAVELIĆ Stid kao sudbina

BORIS PAVELIĆ Efekt Penave

BORIS PAVELIĆ Svi su strašljivci, izuzev Katarine Peovi ...

Šuljanje represije