Ako se dobro sjećam Bora Đorđević i njegova Riblja čorba na virovitičkom su području osamdesetih godina, prije nacionalističkih ludila, svirali u pet navrata, po dva puta u Suhopolju (Društeni dom) i Virovitici (Dom JNA, Omladinac) i jednom u Špišić Bukovici. Obzirom da je u to vrijeme vladala velika potražnja za mega popularnim beogradskim bendom na velikom području od Triglava do Vardara to je sasvim respektabilna brojka i valja skinuti kapu onima koji su ih uspjeli dovesti u našu sredinu (neki od njih se ne sjećaju, neki bi da se to danas ne spominje) kada su bili na vrhuncu slave. Jer, uživali smo u svakom nastupu, bili važni što imamo privilegij da ugostimo rokerske divove i dijelimo emocije uz snažne gitarske rifove, solo dionice, predivne balade i najmoćniji vokal jugoslavenskog rock and rolla. Suhopolje, se uz druge gradova i mjesta, našlo i na omotu koncertnog albuma U ime naroda iz 1981.
Ne pamtim pojedinosti, čak sam i ulaznice negdje u seljakanju izgubio (možda ih nađem jednog dana na dnu neke kutije davno odložene na tavanu), ali još uvijek u meni bridi onaj fini adolescentski osjećaj revolta i neposluha izazvan zbornim pjevanjem - od bezazlenog za komšije ko još mari do ozbiljnog pokliča za ideale ginu budale. Pa onda još: Živi bili, živi bili/ imbecili i debili/blago tebi, blago meni/uništi će nas ti kreteni!
- E, neka smo im rekli!
Da, Bora Čorba nas je u tim formativnim godinama, kao nitko do tada, učio kako biti buntovan, poticao na pokret otpora i tjerao na ustanak protiv ustaljenih normi, budalaština, primitivizma, malograđanštine i zabluda. Bodrio nas da u toj borbi ne posustajemo, da se ne pokolebamo i ne pokleknemo. Da budemo svoji! Na tome sam mu vječno zahvalan.
Uz Arsena Dedića, Đorđa Balašević i Dragu Britvića on je bio i najznačajniji pjesnik jugoslavenske suvremene glazbe, a u rock muzici bez premca najbolji. Svojim je stihovima vidao naše ljubavne rane pružajući nam utjehu da nismo jedini ispali volovi prognani istočno od raja i odbačeni ko poslednji dronjak, a tko nije zaplakao putujuću u vojsku uz Neke su žene pratile vojnike i Nazad u veliki prljavi grad, laže. O suzama uz remek djela rock poezije Pogledaj dom svoj, anđele, Još jedan šugav dan ili Neću da ispadnem životinja izlišno je i govoriti.
I nisu nam bili dovoljni samo koncerti u užem zavičaju. Zadnju smo paru dali da uz idola prkosimo i u većim prostorima, u većim gradovima uz više istomišljenika pa autostopom ili vlakovima u Koprivnicu, Bjelovar, Osijek, Zagreb, Beograd ... Pa i na onom zlosretnom u zagrebačkoj Ledenoj dvorani kad je pregažena djevojaka.
Godina je 1986., druga Tita nema već šest majeva, Virovitica u Domu JNA (kojeg smo tada zvali Jenkač) slavi Dan mladosti s programom nazvanim Titova ruža mira — cvjetanje mladosti i snage u nama. Mučki provokatori iz Saveza socijalističke omladine zovu Riblju čorbu, da uveliča proslavu. Novine kažu da je bilo raznovrsno i atraktivno, da je popularna beogradska grupa burno pozdravljena od više od 1000 mladih i da je to bio praznik za nezaborav. Međutim novine nisu napisale da je koncert naprasno prekinut i da ćemo proslavu najviše pamtiti zbog načina na koji su Bora i drugari otjerani s pozornice. Ili možda samo zbog toga!
Nisam siguran je li revnim apologetima tadašnjeg ćudoređa zasmetao ono Ne govori u stroju, majmune iz pjesme Pravila, pravila ili Kosa gori ispod šlema, valjamo se po prašini iz Kako je lepo biti glup, ali sam uvjeren da su kapi koje su prelile čašu bili sljedeći stihovi: Oni su ordenje zaslužili/Životnu školu izučili/Oni su nas nečim zadužili/I zbog toga su zaključili/ Oni su nas uspešno vodili/I sve što kažu u redu je/Mi smo se nezahvalni rodili/I zbog toga nam sleduje/Slušaj sine, obriši sline/Ne budi alav, još si balav.
Pokušavali su ga zaustaviti, Bora se, onako revolucionarno drčan, nije dao. A ni mi! I ništa drugo dežurnom pukovniku nije preostalo nego isključiti struju - izvaditi osigurač, povući sklopku, prerezati kabel. Ali, uniformirano lice imalo je još problema kako sa mnom da se bori jer protiv mene leka nema. Bora je smireno, svojim hrapavim baritonom počeo unplugged pjevati: daješ da te vole glumci, režiseri, novinari, ljudi neznani i znani, a mi nastavili pojesće te brzo velegradske zveri ali, ti ćeš biti na naslovnoj strani.
Od tada je prošlo gotovo četiri desetljeća, a neki novi pukovnici iz novovjekih SUBNORA koji su nas, jel te, nečim zadužili, i danas bi prekidali i zabranjivali koncerte, određivali što bi se trebalo pjevati, a što ne i tko uopće može pred mikrofone. Džabe smo borili!
Ni godinu dana kasnije, u nedjelju 26. ožujka 1987. evo Bore ponovno u našem gradu, ovoga puta u Omladinskom domu. Tragedija se još ne naslučuje, Bora normalan, odlično raspoložen. Svoje virovitičke fanove časti Čačankom, vrhunskom šljivovicom iz njegovog rodnog grada. Cijeli Omladinac u glas prati bend i hitove sa tada aktualnog sedmog studijskog albuma Osmi nervni slom: Nemoj da ideš mojojm ulicom, Amsterdam, Ljuti Rok'n'Roll, Sutra me probudi...
***
Čuo sam, ružno je - vrlo ružno, govorio o Balaševiću s kojim je zajedno svirao i pjevao na početku karijere. To me je nekako rastužilo i razočaralo. Jest, nazvao nas je bečkim konjušarima i još nekim pogrdnim imenima. Nije mi bilo pravo, ali pripisivao sam to njegovoj nesputanoj potrebi za provokacijom. Znam, mogao je biti i na onoj kamionskoj prikolici što je kružio beogradskim ulicama i zajedno sa Partibrejkersima, Električnim orgazmom i EKV-om pjevati protiv rata i pozivati na mir, što bi se od jednog rasnog i punokrvnog rokera i očekivalo. Ali nije, čak je i huškao. E, to me dotuklo! Na kraju puta bečki konjušari su mu spašavali život i olakšavali posljednje dane. I to u istoj onoj bolnici u kojoj je skončao onaj, kako ga je zvao Al Kapone, s čijom se smrću i mjestu gdje je umro godinama sprdao. Karma je, kažu, gadna stvar. „On je sredio svoj najveći problem i mislim da je danas ponovo onaj Bora koji više voli pjevati nego pričati viceve, koji su ponekad znali biti uvredljivi", kazao je Zoran Predin, nakon što su jedan drugom pružili ruku pomirenja. Arsen Dedić ga je izrazito cijenio i govorio kako je najbolji srpski kantautor. "Sva iskustva kolegijalna i umjetnička s njime su neupitna. Vodeći je kantautor s te strane, a kako se dalje ponaša – njemu na dušu”.
Unatoč svemu, kao i kod svih ljudi koji postižu vrhunske rezultate, razdvojit ću lik od djela i neću čekati vrijeme koje obično daje konačni sud. Pamtit ću ga samo po pjesmama, a ostavio nam je zlatnu zbirku. Što se ostaloga tiče, nisam bio u njegovim cipelama, ne znam što se točno skrivalo ispod njegovog kaputa. Nije najgore, rekao bi moj prijatelj, što se izjašnjavao kako se izjašnjavao, jer gore od toga je biti licemjer i seronja. Poslanje velikih umjetnika je da provociraju, Bora Čorba je to radio na sebi svojstven način i ostao svoj - do kraja.
***
Nisam pohodio koncerte Riblje Čorbe nakon raspada Jugoslavije, da je nastupao u Hrvatskoj vjerojatno bih. Ovog proljeća svirao je u Brežicama, u Sloveniji, svoj oproštajni koncert za hrvatske pokloinike. Odlučio sam otići, kao publika, bez fotoaparata i mikrofona. Želio sam uživati kao nekada, neopterećen čekanjem izjava i hvatanjem najboljeg kadra. Moj dragi prijatelj i cijenjeni kolega Štefan Brajković iz Bjelovara zatražio je akreditaciju, snimio odlične fotografije (jedna je naslovna ovog teksta). Bio je to jedan od posljednjih Borinih javih nastupa.