Nikad nije bilo da nije tako bilo da se mnogobrojni pravovjerci iz petnih žila upinju da dokažu kako nije dobro, i kako nije pametno, ili da nije vrijeme, ili da nema smisla, ili već što god, da Đorđe Balašević tambura po Hrvatskoj. Te, ratne su rane još svježe, te gdje je on bio devedesetprve, te otima našima publiku. Iako je oni ionako nemaju. Oni bedastiji išli su tada objašnjavati kako je bolje da Đole pjeva u Babinoj Gredi i u Čabru, nego da horde obožavatelja sveudilj Lijepe Naše hrle i hodočaste i troše kune i ostalo u Mariboru, Ljubljani i drugim mjestima Dežele. A oni drugi lijepo šutjeli i uživali u Opatiji, i Osijeku, i Zagrebu, i Čakovcu, i Koprivnici, pa opet u Zagrebu, jer namnožilo se, eto, i hrvatskih koncerata. A Paolo Sfeci još živ.
Potezali su i one odlučne, očajničke argumente, te govorili: ne valjaju mu, brate, koncerti, jer su puni jugonostalgije i patetike i jer se na njima mnogo plače. Ništa pogrešnije od toga, jer zašto bi bio loš koncert s patosom i plačem. Plač, plakanje, ridanje, lijevanje suza, pa ako hoćete i pejorativno revanje i meketanje mogu biti i efikasan ispusni ventil za nagomilani jad i čemer, za frustracije i stres. Neka vrsta pandana stadionu, kao paradigmi emocionalnog pražnjenja, na koji se, naime, u nemalom broju slučajeva ne ide zbog nogometa, zbog ovog ili onog kluba, nego zato što se u moru gomile može neometano spominjati majka i sucu i suprotnom taboru, te do mile volje prebrojavati krvna zrnca kome god se sjetiš. Tako je i s koncertima, pa i s onima na kojima se plače, jer i plakati je puno jednostavnije i lakše ako jecaju i drugi.
Pa, nije li se išlo u kino na srcedrapljive melodrame upravo s namjerom da se pročiste suzni kanali, a prethodno se snabdijevalo dovoljnim količinama maramica. Kao što i veliki broj onih koji se boje i vlastite sjene, svejedno hrli na filmove o vampirima i drugim nadnaravnim čudesima, jer u čovjeku čuči nekakav mazohistički crv zbog kojeg osjeća gotovo organsku potrebu da ga se prepada. Ide to i dalje, pa su razvijene, i široko rasprostranjene, skupe dijete zasnovane na vrijeđanju pacijenata na osnovu njihova fizičkog izgleda. Ljudi jednostavno vole da ih se melje i gazi, što bi rekao pjesnik – bez milosti i dobrote - da ih se ponižava i omalovažava, pa onda, zašto ne, i da ih se rasplače. Naravno, nije svaki plač rasterećenje i blagoslov, jer kad Biblija govori o plaču i škrgutu zuba onda misli na najtežu, apokaliptičnu kaznu za zloću i opačinu.
A ima i plačeva drugačijih fela.
Plače se i iz običaja, i radi reda, plače se i nepodnošljivom lakoćom. Koliko god to bilo morbidno, postoje narikače, koje na pogrebima generiraju atmosferu tuge, jer se ona u tim prigodama jednostavno podrazumijeva. Pa ako je nema, treba je izmisliti. A ako je već tu, onda holbu ovamo, ili čašu ili fraklić, ili što god, jer kad je tuga, treba da se cuga.
Nije svaki plač u stanju izmamiti sućut, pa se tako kaže da žena koja plače i pas koji šepa nikoga nisu uvjerili.
S druge pak strane bebe, kako se obično drži, valja poticati na plač, ne bi li bolje razvile pluća. Plače se kao kišna godina i na potoke, ili rijeke, a neki bogme isplaču i cijelo more. Ima i vrijeme plakanja, a čitav je planet nazvan već znamenitom sintagmom dolina suza.
Svijet ulice, ili skraćeno – polusvijet – želeći se prikazati velikim, jakim, okrutnim i bezosjećajnim, plakanje drži nedostojnim, pa u svom osebujnom govoru, žargonu, za njega ima samo posprdne izraze – baliti, cendrati, cijediti, cmoljiti, cviliti, djediti, fafunjati, flance srati, genđiti, jaukati, kapati, katipla, mekšati, mokriti, oceaniti, prskati, saftati, sliniti, stenjati, suziti, sljunčiti, šmrljiti, tresti se, žmuljiti.
Pa i ja isto ne volim baš da se zna o tome da i sam ponekad zaplačem, jer, kao, muški to ne rade. Stoga ovo svakako zadržite za sebe, jer ako moji čuju, to bi moglo ostaviti negativne posljedice na moj macho image. Ako on uopće postoji. Možda to nadoknađujem ono što sam propustio u mladosti, što sam bez suza ispratio najmilije, šutke podnio najveće gubitke. Što sam stoički otrpio packe, i čvoke, šljage i poniženja. Bez jecaja i cmizdrenja prošao kroz sve dramatične životne podvale i gaženja.
Vozim se tako sam, stavim Balaševića, pa naiđe recimo Kad odem, jer odlazak, sada znam, nije stvar koja se dešava samo nekom drugom, niti tema koja se može ignorirati, uostalom, vremena su takva da pakuju za oblake i momke kao ja. Kad, dakle, odem, kad me đavo isprati glavnim sokakom i kad vetar žuto lišće potera u kas. I plačem. Pa onda dođe sine moj, sve su to barabe, ne dam ja svog spomenka bokor, derane, drž se svoga babe, nisi ti za taj jad i pokor. I opet suza, pa još jedna. Suprotnost sušta, to u meni tuga koren pušta, a badnje veče prolazi. Šmrc. Šmrc.
Pa šta, rekao bi onaj seoski učitelj Dragan Nikolić, u onoj dražesnoj seriji, a bila je i patetična, i nostalgična, i plačljiva, onaj kojeg je Ena Begović – za kojom također nije sramota pustiti suzu – bezuspješno učila voziti bicikl. Plakali smo, pa šta. Nije zabranjeno, čak ni borcima. A sad – idemo dalje!