Volim naše obrise na zidovima, kada ti se u nekim trenucima učini da sjene vode zasebne živote. Pa nasloniš toplo tijelo na hladni kamen da se prizoveš svijesti, ili da u tom sudaru fronti izgubiš razum, dok mi tvoj dah miluje leđa. Nema tad čak ni potrebe da te osjetim duže no što je potrebno da ti pripadnem, makar na trenutak da se izgubim u tvojim rukama, dok svitanje otkriva kaplje znoja na ramenima.
Igra kao ples valcera na mramornim pločama dvorskih predvorja, zora koja raspliče kosu u šumovima vode sa obližnjih izvora, i vlažan osjećaj među bedrima. Pa mi ostaviš trag zubima da bi te sa sobom nosila. Onaj osjećaj kad ti se žuri da što prije prodreš do onog što smo greškom jednom propustili, i poslije ti se samo u glavi košmar posloži do u detalj pravilne registre. Nemaš dvojbi, i ne trebaju ti kada dotakneš baršunaste pregibe.