Ovotjedne vrućine podsjetile su me na dogodovštinu kada sam popio prve batine od starog i tako slijedi moje šesta storija. Dakle glavni protagonist sam naravno ja, u sporednoj ulozi moj brat dok je uloga negativca koji lupeta po tamburi glavnoga junaka pripala starome.
Bilo je to naravno, pogodili ste sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, sparina i vrelo ljeto bez padalina kao i ovo. U to vrijeme sam savladao vještinu pišanja bez nošenja pelena, igranje u pijesku i jedenje istoga rekvizita za igru, a i odvažio sam se tete i stričeke u susjedstvu pozdravljati sa «bok».
Tih dana, kao i mnogih drugih visio sam kod bake na čuvanju, dok su starci šljakali u poduzeću. Baka kao baka, nekad stroga nekad blaga, ali moram priznati da joj nije bilo lako s nama klincima, pogotovo kada se na hrpi našao čitav čopor unučadi. Jednom prilikom pričat ću vam i u njezinim odgojnim metodama, no to zaslužuje posebnu priču stoga da se vratim na ovotjednu dogodovštinu. Buraz me je taj dan gnjavio, dizao tlak i izmamio suze na oči, dobro se trudio da održi reputaciju starijeg brata. Tada sam u svojoj trogodišnjoj glavi skovao osvetnički plan, suzne oči su mi poprimile dotada neviđen sjaj tipa zlokobnog pogleda onih baba iz meksičkih sapunica, a osmjeh kao da sam ga pokupio od Grincha kada je pokrao sve božićne poklone. Povikah prema bratu da mi je dosta svega, da odlazim u svijet i da me ne traži i dok me nitko nije gledao zbrisao sam u spremište za kukuruz i zavukao sam se ispod traktorske prikolice čekajući daljnji rasplet događanja.
Vraga nakon sat, dva čučanja ispod prikolice nije mi ništa bilo zabavno, a lagano mi počelo kruliti u trbuhu, unutarnji sat govorio je da je vrijeme za ručak.
Tada su se počele stvari odvijati i malo pomalo postalo mi je zabavno gledati kako se buraz iz svega glasa dere: «Braco gdje si? Kuda si otišao, vrati se kući, neću te više zezati i tući». Uskoro je sjeo na bicikl i izgubio sam ga iz vidokruga dok se je približavao poljima zelenoga kukuruza, tražeći moju malenkost. U potragu se priključila i baka, alarmirajući bratića i klince iz susjedstva, pitajući da li su me vidjeli. Tada sam se osjećao dobro, postao sam faca koja svima nedostajem, polako je ovo čučanje vračalo uloženi trud, još da mi se nije počeo javljati alarm za malu nuždu, bila bi ovo sasvim pristojna zabava. Polagano se galerija likova koja se uključila u potragu širila i poprimila ozbiljnu brojku. Bila je tu bakina prijateljica, ta je znala za svaki vrag, imao sam osjećaj da zna za sve i prije nego što se isto dogodi, bio je tu i susjed rumenoga lica i crvenoga nosa. Brat se je vratio u dvorište u plaču, govoreći nema moga brace.
Galerija životopisnih likova je zauzela strateški raspored i izgubila se tražeći me. Tada vidjeh jedan poznati brk, blagi pogled i milozovni glas koji mi govori; « Mali pa ti si tu, ti se malo igraš skrivača s nama?» Odgovorih da, stidljivo zureći u pod. Stari nastavlja sa taktikom, dođi tati, nećemo ti ništa, gladan si, idemo ručati pa na sladoled, stavljajući svoju ruku na moju glavu pazeći da ne udarim u pod prikolice. Konačno sam naivno pokleknuo, osmjehnuvši se starom pružajući mu ruku. I u tome trenutku kada me čvrsto primio za ruku, izraz lica od starog poprimio je meni nepoznati oblik, dok je čarobnjačkim potezom iz njegove druge ruke sijevnuo udarac nekom šibom, parajući zrak i zaustavljajući se na mojem dupetu. Taj se postupak na moju žalost ponovio nekoliko puta, dok sam osjećao vrućinu, ali na žalost ne od ljetnog dana. Rezultat svega je bio lijepo pisani moj zadnji kraj, kad domaći špek. Kad smo kod špeka, nisam dobio ručak, već dobru jezikovu juhu začinjenu posebnim dodacima majstora kuhinje u vidu mame i bake. No to me nije previše tangiralo, koliko činjenica da me je moj super heroj taj dan pošteno izdevetao po riti.