Apsolutno paf – to je naslov knjižice od osamdesetak stranica koju je Nataša Jovičić, ravnateljica Spomen područja Jasenovac, 2002. objavila na temelju razgovora s Bogdanom Bogdanovićem, arhitektom, piscem, filozofom, »ukletim neimarom«, kreatorom spomenika Kameni cvijet u Jasenovcu.
Njih dvoje – Jovičić, tada još razmjerno nepoznata zagrebačka povjesničarka umjetnosti i Bogdanović, uglađen, ugledan, bivši gradonačelnik Beograda »s belim šalom«, korifej protivljenja velikosrpskome ludilu i prvo lice druge, pristojne Srbije – upoznali su se nakon što je Račanova vlast odgovorni posao posttuđmanovske obnove jasenovačkoga muzeja odlučila povjeriti kome mladom, ambicioznom, svjesnom važnosti mjesta i trenutka, ali stručno osposobljenom i politički neostrašćenom, pa je izbor, na preporuku Slavka Goldsteina, pao na Natašu Jovičić.
I tako je autorica preuzela muzej te uskoro objavila »Apsolutno paf«, knjižicu neobična naslova, koja je trebala sugerirati da je prošlo vrijeme ostrašćenih nadbijanja, teških riječi i zastrašujućih ratnih slika, jer, eto, idemo u Europu, Bogdan nam se poslije mučnih Tuđmanovih godina vratio u Hrvatsku, ustanovit ćemo istinu i svi se o njoj složiti, pa će nam svima svanuti zlatna europska zora. Ovakvu kič sliku odabiremo namjerno, jer su se nažalost pokazala točnima najpesimističnija upozorenja da Jovičić nije dorasla odgovornosti vođenja muzeja u Jasenovcu.
»Apsolutno paf« reklamirali su ovako: »O mačkama, Krleži, gradovima, psu Fredu, glavi šećera, stilu kao sudbini, kretanju. Spomeniku Kameni cvijet u Jasenovcu. Ali i o drvenom fašizmu, Slobodanu Miloševiću, gradovima koji se ruše iznutra, o međusloju i destruktorima svijeta«. Ili: »Apsolutno cool! U knjizi-igrački dvoje autora jedno drugo navode na razgovor i razmišljanje, nadopunjuju se i prelaze s teme na temu, vraćajući se, ponekad, na neka već dotaknuta pitanja. Poznati arhitekt iznosi svojoj sugovornici niz maštovitih i vrlo osobnih definicija, bilo da je riječ o određenim osobama, prijevoznim sredstvima ili životinjama. Tako, kroz njegove riječi, mačke postaju dobri poznavatelji arhitekture, tramvaj benigno sredstvo – ovca u gradu, a političar čovjek koji još nije oteo avion. Dok je tišina, tvrdi, pjenušava kao šampanjac, ljudi kojima je dosadno i sami su dosadni, i tako redom.«
Sve je to, budimo nakloni, nekome još možda i moglo izgledati kao prpošna postmoderna igra dok su Hrvatskom upravljale civilizirane vlasti – Račan, Sanader, Kosor, Milanović, Mesić, Josipović... Ali, kako danas zvuče ti eskapistički fragmenti ni o čemu? Kako danas postupa Nataša Jovičić? Cinici bi rekli – bira što ide, posve u skladu s postmodernističkom krilaticom »anything goes«. Kada joj je bivši predsjednik proustaške Hrvatske čiste stranke prava (HČSP) Josip Miljak onomad poslao prijeteće pismo, a njoj i jasenovačkim kustosima mailom stigla fotografija metka, Jovičić je danima, u izbezumljenom strahu, opsjedala svakoga novinara koji ju je htio slušati, zasipajući redakcije molbama da joj se pomogne. Neki su to i učinili, svjesni da je strah te vrste itekako opravdan. Ali onda – obrat! Jovičić »s velikim zadovoljstvom« prihvaća postati »posebnom savjetnicom predsjednice Republike za pitanja holokausta«! S predsjednicom – kandidatkinjom političke koalicije u kojoj je i HČSP! Pa hajde, dobro, rezonirala je civilizirana javnost – utjecat će na predsjednicu, dozvat će je pameti. A onda – 22. travnja 2015, Kolinda Grabar Kitarović ponizuje vlastitu savjetnicu nenajavljenim, dobro je rekao Milanović, »skokom iz šipražja« u njezinu vlastitu instituciju! Da Jovičić odmah zapjeva predsjedničinu pjesmu – kako, istina, nije znala da predsjednica dolazi, ali kako je divno što je došla, i kako u Jasenovcu, naravno, razumije se – treba šutjeti.
U Jasenovcu treba šutjeti?! Pa što bi vam, gospođo Jovičić, na to rekao Bogdanović, taj dobri i naivni čovjek za kojim ste onako udvorno trčkarali? Što bi vam Bogdanović rekao za ovo prijateljevanje s ministrom iz ustaške kape, bivšem članu istoga tog HČSP-a koji vam je slao prijeteća pisma? Što bi rekao Bogdanović na vašu nedavnu rečenicu u Jutarnjem listu – »Što nam država kaže, mi radimo«? Biste li je se držali i da ministrom postane – to uopće nije nezamislivo – recimo, Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac? Ne, niste vi, gospođo Jovičić, »izdali ljevicu«, kako nedavno u novinama hadezeovski otpisujete kritike na vlastiti račun; vi ste izdali jasenovačke žrtve, istinu i demokraciju. Pretjerali ste, gospođo Jovičić. I zato odstupite.
