Što bismo mi žene bez ogledala, pitam se promatrajući dužinu čipkaste haljinice, s ''trifertalja'' rukavima, u koju sam se zaljubila već nakon prvog pogleda u vlastiti odraz poslan mi od zrcalnog stakla koje je mudro odšutilo odgovor na neizrečeno vječno žensko pitanje poput: Tko je najljepši na svijetu. Dok se Marko, ipak odlučio zadržati na odjelu s legićima, jer poput većine muškaraca, ne nalazi baš ništa uzbudljivo u presvlačenju i navlačenju odjeće po uskim kabinama, u meni važnom odabiru male ljetne haljine, za proslavu obljetnice mature, svojom mi je zvučnom podlogom pri ruci, a sigurna sam da nije bilo slučajno, iz zvučnika pomagao Haustor...
Djevojke u ljetnim haljinama volim
Ljubim ih u leđa
Mirisu na smolu
Moj je grad večeras dobio luku
Dok je Rundek ponavljao već tridesetak godina poznatu posvojnu rečenicu: ''To je, to, to je, to je moja to je, moja prva ljubav..'' sjetih se školskih ljubavi o kojima se sanja, voli, i mrzi, onih s kojima smo šetali, ljubili se, plesali, ili o njima samo maštali, varali ih, napuštali , vraćali se, zamjenjivali drugima, zaboravljali i pamtili...
Pojavivši se u garderobi, dovoljno na vrijeme da čuje kako nastojim biti ukorak s Rundekovim djevojaka u ljetnim haljinama i moj se sin pridružio ljubavnoj tematici gornje pjesme jednim od svojih nepoderivih pitanja: ''Koja je razlika između prvih i pravih ljubavi?''. - Em ti logiku...baš si naš'o i vrijeme i mjesto - nakostriješila sam se kao mala zelena papiga koju je neki dan hranio kod svoje prijateljice koja bi, sumnjičava sam već neko vrijeme, mogla biti jedna od njegovih, hmm..možda prvih..ili pravih ljubavi...Fakat...što taj mali sve ne pita, ni sam ne zna, al' mogao bi imati pravo.
Koja nam je ljubav prva, koja je prava, i je li prva ljubav, stvarno prava, odnosno do kad nam se čini da je prava, i kada i zašto uopće postane ''kriva''..i zašto ipak za neke od njih shvatimo da nisu pripadale kategoriji ni prva, ni prava, a za neke druge, koje su nam se činile krive i sporedne, shvatimo da su bile pravije nego smo tada željeli znati i vjerovati u to?
Zarolaše se brojna pitanjca, poput lavine na grudu koju mi je, u ''gola leđa'' zviznulo Markovo pitanje. Jesu li i kriteriji promjenjivi kroz vrijeme. Možemo li misliti da je nešto bilo ljubav što smo osjećali prema nekom, a da nakon npr. 20 godina shvatimo ili samo uvjerimo sebe da uopće nije. I zašto su nam bile potrebne te zablude? Na najboljem putu da prekinem isprobavanje ljetnih haljinica jer nestade koncentracije za modne detalje, iznenadih samu sebe razmišljanjem: Ima dijete pravo, kad pita, što je prva, a što je prava, ni meni još dan danas nisu jasne neke nijanse.
„Ljubav je kao i Život - Tajna'", krenuh diplomatski...a onda shvatih da će mu taj filozofski pristup zakomplicirat život pa krenuh prizemnije: - Marko, sve su ljubavi na neki način prave, osobito dok postoje u sadašnjosti, čak i one platonske i virtualne (objasnila sam što je ''platonska'' jer za nju još nije čuo, a za virtualnu je znao... eto što su djeca novog doba.). Prva ljubav ti je ona što ti daje osjećaj kao da si dobio najveća krila i poletio u oblake, od trenutka kad te prvi put strefi mala slatka strelica u srce, kad se sretneš s nečijim očima, izgubiš u njima i shvatiš da prođu dani, mjeseci pa i godine, a ti ne znaš i ne želiš isplivati iz njihovih dubina, niti sići sa oblaka, a uz to uzgajaš tisuću malih leptirića u stomaku, pri samoj pomisli na tu osobu. Pa i sam si napisao u školi, sjećaš se: „Ona me gleda k'o galeb s visoka, a ja dva mora duboka'". E to, ti je to. Prvi put je onaj put kad su ti osjećaji najdublji, a kasnije, kad ih na razne načine proživiš više puta, čini ti se da nikada više nisu tako duboki. Nikad više proživljeni tako jako i ne toliko iskreni. Poslije prve ljubavi, sve će ti druge umjesto galebice, biti 'golubice', a leptirić osjećaji u stomaku činit će ti se biti će slabije jakosti, u odnosu na onu ''prvu''. No, ipak, dogodit će se, tu i tamo, da ćeš ponekad zavarati sebe da ti se sve ono od prvi put ponovo događa. Tek što sam završila, kao da me i sam zvučnik čuo, trgovinom se razlijegoše stihovi:
Pusti nek' traje, sve dok traje dobro je
Ne obećavaj ništa, ja te ne tražim ništa
Lijepo je i to je sve
Ma pusti nek' traje, još je daleko svitanje
Nisam ni prvi ni zadnji možda tek nešto draži
Ne pretvaraj se
Ja sam samo jedan u nizu
Ne znaš mi ni broj
Ja sam samo dok sam ti blizu
Tad sam tvoj, samo tvoj
Mislima mi poput projekcije projuriše slike dragih ljudi s kojima ću se sresti TE večeri, a znakoviti su mi i po tome jer, osim što su iz '' mog razreda'', kojeg u smislu one životne cjeline ''mladoga krda'' prepunog uzavrele pameti, željne znanja i sazrijevanja, nepovratno više nema osim u sjećanjima, još uvijek su i SADA svi ONI, bez obzira što sam nekima zaboravila imena, dok su ih drugi, u rastavama i udajama i po par puta izmijenili, ljudi iz ''mog života''. Ta su draga bića svojim postojanjem ostavila, priznali mi to sebi, ili ne, neizbrisive engrame u našim mozgovima.
Sjećanja kodirana u vremenu i prostoru, u daleke ladice duše pospremljene začas niknu ničim pozvana u sadašnjosti. Znam, tako će i ubuduće. Iako, neke od glavnih junaka moje mladosti, poput drage razrednice, nikad više neću zagrliti na ovome svijetu, suučesnici smo velikog i sretnog dijela života, koji nam je bio školovanje. Tog odrastanja ćemo se prisjećati u blic sjećanjima onako kako se pale svjećice prošlosti kada se prelistava spomenar, a posebno se dragocjeno priziva u svakodnevnici sadašnjosti kad traju razni '' sivi'' dani. Iz tog 'ruksaka' valja nam ponekad izvaditi pokoju mudricu, komadić znanja, ili samo ugodnu, ružičastu uspomenu, konzumirati je kao kockicu najfinije čokolade, ili kap 'Chanell N05''... nakon kupanja... prije sna...tek onako...za dušu.
Proslave su maturalnih obljetnica, priznali to ili ne, to dragocjenije što su nam bucmastije brojke godina od stvarnog datuma mature, koja budući smo bili razred prepun odlikaša, davne 1982. godine, nikoga iz mog razreda nije gotovo ni okrznula.
Susret u školskim klupama one iste Gimnazije ''Petar Preradović'', u kojoj su ispred i iza nas sjedile rijeke mladih, ni po čemu osim po godinama različite, budi često dvojake emocije straha i sreće, malo zbog samog zuba vremena, ponešto zbog iščekivanja novosti koje nam je vrijeme donijelo, a nezaobilazno i radi onog susreta baš Tog Dana, sa samim sobom i podvlačenja životnih crta u nevidljivoj bilježnici, koju svi negdje nosimo u blizini srca, na kraju egzistencijalnih petogodišnjih poglavlja u kojima si podnosimo nevidljivom tintom ispisane račune za sve što jesmo ili nismo kreirali sebi i jedni drugima.
Ako je Vrijeme poput ogledala nepogrešiv kritičar, kako za zdravlje, postignuća i opći izgled, tako i za ono što u Životu nismo, učinili od želja, misli, ambicija, djelovanja, tada bi proslave maturalnih obljetnica mogle biti nešto poput projekcija, koje nam kada ekran potamni, ili padne zavjesa, donesu Katarzu koja će biti novi poticaj za Preobražaj ili samo impuls i motivaciju što će tijekom godina opet uzoriti u Želju da se ponovo sretnemo, zagrlimo, volimo opet samo par sati uživo, na blizinu, ostatak godine možda virtualno, preko socijalnih mreža, bude li bilo zdravlja, volje i vremena... Ili samo procijenimo gdje smo u odnosu na sebe i druge i tako u krug...
Al' sutra, sutra je novi dan
Čitav život do sutra, cijeli roman do jutra
Pusti sad to
Jednom netko ce doći, doći da ostane
Možda bas ja, tko to sada zna?
Ima još vremena
