- A nama tako svaki dan. Mi nemamo što spajati i odrađivati - komentira vijest ekipa za šankom u birtiji "Centar" grijući se uz aparat za esspreso kavu.
- Može, ako platiš piće - kaže Sima Jakšić iz Macuta.
I zavrne reporter rundu: tri konjaka, pivo, coca-cola, kava s hladnim mlijekom, kava s toplim mlijekom…
SRAMOTA JE ŽIVJETI NA SOCIJALI, A POSLA NEMA
Tridesetčetverogodišnji Sima u Macute je došao iz zaselka Šašare, tri kilometara udaljeno od Letnice. Stigao je 1999. godine, sedam godine kasnije nego većina drugih Hrvata s Kosova. I nisu ga, napominje, potjerali Srbi kao one koji dođoše 1992. već Albanci. Znao je da Hrvatska nije obećana zemlja kako su im govorili, znao je da su ih prevarili kada su rekli da će imati gdje stanovati i što raditi i da neće biti kruha za sva gladna usta. Sve je to znao, a ipak je došao pa na pitanje kako sada živi odgovara:
- Sirotinjski, po malo.
Sve što je Sima uspio napraviti u tih šest godina je troje djece - Danijelu, Antoniju i Ivana. Osmogodišnji Mario je rođen na Kosovu. Ostvario je pravo na socijalku, ali je strašno ljut na birokraciju jer supruga Marija nije dobila domovnicu.
- Misle da je Muslimanka.
- Marija pa Muslimanka?
Sima slegne ramenima, zakune se u Boga da govori istinu, strugne konjak i kaže kako je sramota živjeti od 1300 kuna socijalne pomoći.
- Sve mogu raditi, a na kraju ništa! Kad mogu raditi djecu mogu i sve ostalo, ali posla nema...
I Nikola Tunić bi nešto radio. U četrdeset drugoj je godini, iza sebe ima devetnaest godina radnog staža po gradilištima Makedonije i Srbije, ali i po Njemačkoj, Iraku, Libiji…
- Od lopataša do zidara - opisuje Nikola svoju karijeru - a danas živim ko pseto. Bijeda i sirotinja, šta da ti kažem.
Zove reportera da to provjeri. Ako ima mjesta u autu, možemo istoga trena. Živi tu, u Voćinu, u napuštenoj srpskoj kući.
U jednom jedinom sobičku, nešto što je odbjeglom gazdi vjerojatno služilo kao ljetna kuhinja, spavaju, kuhaju, objeduju i kupaju se Nikola, njegova supruga i curice, jedanaestogodišnja Paulina i osmogodišnja Marija. Dečki, dvadesetogodišnji Pavle i osamnaestogodišnji Seba su već veliki pa su dobili zasebnu prostoriju.
- A na Kosovu sam imao kuću, krave, ovce, svinje, koze, imao sam para. Ne znam što sam sve imao. Sve sam ostavio jer su nam rekli da ćemo tu živjeti bolje. A vi vidite, ovo je činjenica boljeg života - vrti Nikola glavom.
- Što danas kuhate?
- Evo tu je žena skuhala malo pečenjaka - zaviruje Nikola u lonac - i otišla je kod susjede posuditi malo masti da napravi špagete.
- A otkud ste vi? - pita Paulina
- Iz Virovitice.
- Blago vama. Vi ste iz velikog grada.
- Zašto tako misliš?
- Pa, tamo ima svega što tu nema. Ima velikih i lijepih kuća. A vidite našu. Samo što se ne raspadne.
- Pa jel ideš u školu?
- Idem, u peti razred. Ali ovdje nema baš puno djece za igranje. Imam dva starija brata. Puno rade, a nikakvu plaću nemaju. Ste vidjeli naše patkice? Imamo i male janjce. Ćete ih vidjeti? Tu su, odmah prijeko - pokazuje Paulina dvorište obraslo u travu, urušenu kuću unutar koje se igra par janjadi i kokoši - sve smo ih dobili od rodbine, da imamo. Poslije će biti nešto za pojesti. Ali sad su još mali, dajemo im mlijeko na dudu. Baš su slatki.
PTIČJA GRIPA? BOJIMO SE JEDINO KAD PILETA NEMA U ŠERPI
Magla se digla i nešto poslije 13 sati jesenje sunce obasja Macute. Auto mili praznim selom, puno je srušenih kuća. Ni u dvorištima nigdje nikoga, a tek iz jednog dimnjaka se puši.
- Radimo da se nešto radi. Čačkati po ovome ili otići pred trgovinu popiti neko pivo. Ništa nam drugo ne preostaje - kaže Tunić.
U Bokanama su 32 kuće, 180 ljudi, najviše djece.
Ponosni su kosovski Hrvati na djecu, ali zabrinuti za njihovu budućnost jer za mlade nema posla.
- Oni koji su radili po dvadeset, trideset godina ostali bez posla, a šta će onda ova mladež. Moja djeca završila školu, imaju svoje zvanje a nigdje ne rade. U njihovim godinama ja sam već imao petnaest godina radnog staža, a oni nemaju ni petnaest dana. A mi imamo samo osnovnu i gdje god sam u onoj Jugi pokucao na vrata neko bi me primio, a danas ovu mladež nitko neće - govori Jozić i zaključuje: Treba nam posao, ne mogu ja da živim ovdje a da idem u Split da radim. Tako smo se i dole patili u toj općini Vitina, a radili smo po Beogradu i Skopju. Mislili smo da ćemo se sada jednom stvarno smjestiti i da ćemo tu gdje živimo i radimo stvarati produktivnost u svojoj općini.
- Ma, ljudi su navikli na socijalu pa neće da rade i kad ima posla - dodaje Tunić i kaže kako je razočaran nebrigom vlasti za njihova pitanja.
- Vidim imate kokoši. Bojite li se ptičje gripe?
- Ma, bojimo se samo kad ih nema u šerpi.
Klinci na ulici igraju nogomet. Nije im hladno, pokazuju kako su crveni, objašnjavaju tko je bolji. Igraju i dečki protiv cura, svi su tu negdje iako i cure katkad pobjede.
- Mama, tetka, gledajte novinar slika našu kokoš i piliće, hehehehe, valjda radi one ptičje bolesti - vikne jedna djevočica.
- Ma nije ptičja bolest, nego ptičja gripa - ispravi je najmlađi dječak.
- Znaš što je ptičja gripa?
- Da, gledao sam na televizoru!
- Pa, da li te je strah?
- Ma kakvi, znam ja kako to ide. Ako kokoš krene da me zaskoči, ja samo uhvatim za glavu i zaokrenem, kao oni na televizoru, oni smiješno obučeni ljudi. Ne bojim se ja, ni mama ni tata, ni moji prijatelji. To su naše kokice, neće one nikoga.
NISMO ŠIPTARI
-Možeš slikati ako pokažeš iskaznicu - kaže momak s kapom na glavi.
Već dugo reporteru nisu tražili pressicu. Što će, pokaza momku.
- Stvarano novinar - doviknu ovaj gledajući press iskaznicu iako se ni reporter ne bi prepoznao na fotografiji koju je pokazao.
Gazda siđe s "deke" svog budućeg doma. Sretan je kaže što ima dobre prijatelje pa mu pomažu oko gradnje. Fotografirati možemo, ali nikakve izjave za javnost ne dolaze u obzir.
- Napiši molim te da nam ovdje viču Albanci i Šiptari, a mi to nismo.
- Pa, jeste li im rekli da niste, da nema smisla da vas tako zovu?
- Ne vrijedi reć`! Možeš popit pivo pa se potuć`, a to nije u redu. Samo ih zamoli da nas tako ne zovu.
