Udruga hrvatskih sudaca protiv spajanja ministarstava pravosuđa i uprave
Grbin najavio kandidaturu za predsjednika SDP-a
Večernji list: Plenković - ostaje većina ministara
Jutarnji list: Vrh SDP-a zazire od Peđe Grbina
HAK: Na graničnim prijelazima moguća čekanja
DHMZ: Sunčano i vruće
Beroš: Moguće nove preporuke HZJZ-a za veća okupljanja, zasad bez zabrana

  Gospodarstvo

Ako se do 2017. šećerane ne povežu, teško da će šećeranski sektor uopće moći opstati

        15.05.2014.         1396 pogleda
Ako se do 2017. šećerane ne povežu, teško da će šećeranski sektor uopće moći opstati

Nakon reforme šećeranskog sektora, od 2006., prema nekim podacima, u zemljama EU zatvorene su 83 tvornice a u njima je bez posla ostalo 22.000 radnika - piše Glas Slavonije.

Koja je budućnost tog sektora do 2020. u okviru provedbe Zajedničke poljoprivredne politike, ali i naših ratara te naših triju šećerana, odnosno jesu li oni u stanju izdržati pritisak svjetskih korporacija, samo su neka pitanja na koja su agronovinari Hrvatskog novinarskog društva nedavno pokušali dobiti odgovore od predstavnika šećerana i Ministarstva poljoprivrede.

Cilj je agronovinara bio i hrvatsku javnost upoznati sa smjernicama EU politike u ovoj industriji, politici i mjerama Vlade RH, odnosno resornog ministarstva, o stanju i perspektivi proizvodnje šećerne repe u RH i zemljama našeg susjedstva te položaju hrvatskih šećerana na europskom i svjetskom tržištu.

No sastanak, na kojem je trebao sudjelovati Tihomir Jakovina, ministar poljoprivrede, zbog bolesti suvlasnika jedne šećerane je odgođen.

Pretpostavka je da će se on ipak održati i da će javnost biti pravovaljano informirana o ovoj važnoj temi za hrvatsko gospodarstvo, jer od nje, što izravno, od proizvodnje šećera, a što neizravno, od proizvodnje sirovine, živi nekoliko tisuća ljudi.

Proizvodnja šećera nadmašila potrošnju

Ono što je trenutačno poznato o hrvatskom šećeranskom sektoru je da je u pretpristupnim pregovorima Republika Hrvatska ispregovarala proizvodne kvote šećera iz šećerne repe u visini od 192.877 tona. Također valja istaknuti da sve tri hrvatske šećerane imaju status rafinerije, što znači da se mogu natjecati i za uvoz kvotnog sirovog šećera, kojeg se inače u EU godišnje uvozi oko 1,7 milijuna tona, što ovisi o situaciji na tržištu.

Osim toga, Hrvatska je dobila mogućnost da prve tri godine nakon ulaska u EU, kao nova članica, uvozi 40.000 tona sirovog šećera, ali uz carinu od 98 eura po toni.

“Tu je kvotu Hrvatska dobila jer je do ulaska u EU postojala nacionalna kvota od isto toliko tona, odnosno 40.000, s tim što se na te količine nisu plaćale carine. Na sve što je uvezeno preko tih dopuštenih 40.000 tona plaćale su se carine. Od iduće proizvodne godine kvota za uvoz sirovog trščanog šećera više neće biti na raspolaganju”, kažu naši sugovornici.

Kad je riječ o sirovom trščanom šećeru, na natječaju je lani u listopadu bilo oko 260.000 tona sirovog trščanog šećera i natjecale su se sve hrvatske šećerane, a, kako doznajemo, na tom je natječaju svaka dobila odobrenje za uvoz oko 8.500 tona sirovog šećera uz carinu. Inače, ukupna se količina dijeli proporcionalno na sve šećerane koje imaju status rafinerije u EU i koje su se natjecale na natječaju, a na tu količinu šećerane plaćaju carinu od 98 eura po toni.

Što se tiče proizvodnje šećera u EU, ona je regulirana proizvodnim kvotama za šećer iz šećerne repe i izoglukozni sirup. Proizvodna kvota za proizvodnju šećera iz šećerne repe na razini EU iznosi 13,3 milijuna tona, a za proizvodnju izoglukoze 684.976 tona godišnje. Postojeći sustav proizvodnih kvota u sektoru šećera u EU vrijedi do 30.9.2017. te od 1.10.2017. praktički nema više kvota, odnosno bit će dopušzena slobodna proizvodnja šećera i izoglukoze na razini EU.

Neki kažu da ukidanje kvota neće biti povoljno za hrvatske šećerane, jer su kvote ograničavale količinu robe dostupne na tržištu EU te time neizravno štitile od hiperprodukcije šećera i velikih poremećaja na tržištu.

Na razini cijele EU danas se proizvodi gotovo 19 milijuna tona šećera od šećerne repe i više od 700.000 tona izsoglukosnog sirupa, a ukupna je potrošnja oko 17,5 milijuna tona šećera i izoglukoze.

Poražavajuća proizvodnja šećera po hektaru

Ako se ovome doda činjenica da najznačajniji proizvođači šećera u EU, posebice Francuska, Njemačka, Velika Britanija i Poljska, imaju značajnog potencijala za povećanje proizvodnje šećera iz šećerne repe, kao i procjene Europske komisije da bi izoglukoza u perspektivi mogla imati udjela i iznad 20% ukupne potrošnje šećera u EU, razumljivo je da u tim brojkama mnogi iz šećeranske branše vide i velike promjene pred kojima je hrvatska industrija šećera. Stoga drže kako je revolucija oko podjele kvota i tužbe koju je protiv države podigla jedna šećerana, a što se mjesec dana vrtjelo po medijima, posve nepotrebna.

“Od 2015. godine Hrvatska više neće moći uvoziti sirovi trščani šećer po nacionalnoj kvoti od 40.000 tona godišnje, ali će i nadalje moći uvoziti sirovi šećer u sklopu CXL kvote i, naravno, šećer iz nerazvijenih zemalja Pacifika i Afrike (tzv. ACP/LDC).

Domaćim je šećeranama gotovo nerješiv problem preniska, gotovo poražavajuća, proizvodnja šećera po hektaru. Prosjek EU u 2012./2013. godini bio je 11,4 t/ha, a hrvatski je višegodišnji prosjek osam tona šećera po hektaru. To znači kako bi našem proizvođaču šećerne repe, da bi po hektaru zarađivao kao njemački i francuski, domaće šećerane trebale platiti 40% skuplju sirovinu - šećernu repu, a to znači da bi šećer u proizvodnji u Hrvatskoj bio za 28 % skuplji”, kaže jedan naš dobar poznavatelj prilika u šećeranskoj branši.

Nepovoljni klimatski uvjeti

Ako tome dodamo i često nepotrebno vozanje repe s jednog kraja Hrvatske na drugi, jer imamo situaciju da repa, primjerice, iz Čepina ide u Viroviticu, a što je nemali trošak, onda su podaci o konkurentnosti domaće industrije šećera još porazniji.

“Kod nas repa fantastično izgleda sve do sredine lipnja, a onda nastupaju vruće noći, staje vegetacija i biljka troši vlastitu energiju, odnosno zalihe šećera, što u konačnici smanjuje prinos šećera po hektaru. Slični meteorološki uvjeti za proizvodnju šećerne repe karakteristični su za cijelu regiju - Srbiju, Rumunjsku, Grčku, Bugarsku i Mađarsku. U svim tim zemljama (izuzetak je Srbija, koja nije članica EU) imamo gotovo neznatnu proizvodnju šećera iz šećerne repe i sve su te zemlje netouvoznice šećera. Za RH je značajan i drugi problem, koji je rezultat procesa restrukturiranja bivših kombinata, pri čemu je veći dio zemljišta otišao manjim proizvođačima, koji nisu dovoljno tehnološki opremljeni niti, u pravilu, imaju dovoljno stručnog kadra potrebnog za proizvodnju šećerne repe. Naime, šećerna je repa kraljica ratarske proizvodnje i zahtijeva puno više znanja i struke, posebice u dijelu zaštite. Osim toga, dio OPG-ova je odustao od šećerne repe jer su cijene drugih kultura, prije svega kukuruza, pružale sigurniju zaradu uz znatno manja ulaganja i angažman. Upravo stoga domaće šećerane nemaju dostatnu količinu repe iz Republike Hrvatske, a koja bi im omogućila proizvodnju šećera na razini dodijeljenih proizvodnih kvota. Dio kompetentnih osoba iz ove branše već godinama upozorava da, ako se do 2017. godine, kada prestaje vrijediti kvotni režim, hrvatski šećeranski sektor ne konsolidira, teško da će moći opstati. Povezivanje šećerana jedino je logično rješenje, odnosno smatra se da sve tri tvornice treba povezati. To čak ne mora nužno biti vlasničko povezivanje, ali svakako treba kreirati takav model povezivanja koji će omogućiti podizanje efikasnosti i konkurentnosti proizvodnje šećera. Jedan od prijedloga o kojem se govori je da se u dvije šećerane prerađuje šećerna repa a u jednoj rafinira sirovi trščani šećer. Zasigurno nije ekonomski isplativo i dugoročno održivo da se šećerna repa koja se proizvodi, primjerice, u Čepinu vozi na preradu u Viroviticu ako je na samo nekoliko kilometara, u Osijeku, šećerana.

Za opstanak šećerana ključna i politika poticaja

Osim nužnosti konsolidacije domaće industrije šećera veliko značenje u kreiranju konkurentnih uvjeta poslovanja svakako će imati i sama politika poticaja, posebice dodatnih plaćanja – proizvodno vezane potpore - u razdoblju 2015. - 2020., a o kojoj se upravo vode javne rasprave. Kako bi se dobila bar osnovna slika o stanju potpora u drugim članicama EU, navodimo primjer nama susjedne Mađarske, gdje posljednjih nekoliko godina proizvođači šećerne repe dobivaju potporu na razini i do 10 eura/t šećerne repe. To znači da bi istovjetna razina potpore trebala biti i u Hrvatskoj kako bi domaći proizvođači šećerne repe i uz nižu (istu onu koju plaćaju i šećerane u drugim članicama EU) otkupnu cijenu za šećernu repu plaćenu od šećerana imali profitabilnu proizvodnju, a što je preduvjet za konkurentnost domaće industrije šećera na jedinstvenom EU tržištu.

Dio OPG-ova odustao od proizvodnje šećerne repe

Dio OPG-ova odustao je od šećerne repe jer su cijene drugih kultura, prije svega kukuruza, pružale sigurniju zaradu uz znatno manja ulaganja i angažman. Upravo stoga domaće šećerane nemaju dostatnu količinu repe iz Republike Hrvatske, koja bi im omogućila proizvodnju šećera na razini dodijeljenih proizvodnih kvota. Dio kompetentnih osoba iz ove branše već godinama upozorava da, ako se do 2017. godine, kada prestaje vrijediti kvotni režim, hrvatski šećeranski sektor ne konsolidira, teško da će moći opstati. Povezivanje šećerana jedino je logično rješenje, odnosno smatra se da sve tri tvornice treba povezati. To čak ne mora nužno biti vlasničko povezivanje, ali svakako treba kreirati takav model povezivanja koji će omogućiti podizanje efikasnosti i konkurentnosti proizvodnje šećera. Jedan od prijedloga o kojem se govori je da se u dvije šećerane prerađuje šećerna repa a u jednoj rafinira sirovi trščani šećer. Zasigurno nije ekonomski isplativo i dugoročno održivo da se šećerna repa koja se proizvodi, primjerice, u Čepinu vozi na preradu u Viroviticu ako je na samo nekoliko kilometara, u Osijeku, šećerana

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

neutralan
19.5.2014. 20:49
Moram priznati , da je loša vijest za gospodarstvo županije , ako se šečerna industrija zatvori.
Ako se ne varam cca 6 tisuća hektara repe ima zasijano na području županije , što je vrijednost cca 200 mil kuna , zaposlenost u samoj tvornici Viro i kooperanata same tvornice.
Čine jednu nenadoknadivu gospodarsku cijelinu pogotovo u ovo vrlo teško recesisko vrijeme.

Drvna industrija , šečerna industrija , duhansko gospodarstvo , Ratarstvo i organizirana proizvodnju povrća grane su , koje drže 80% prihoda i zaposlenosti u županiji. Bilo koja od ovih 5 karika pukne i nestane , ostati će velika gospodarska rupa u županiji , koja će prouzročiti velike socijalne probleme.

Stoga treba učiniti sve što je moguće , da nabrojane djelatnosti opstanu , pa tako i proizvodnja šečerne repe i šečerne industrije.


Još iz kategorije Gospodarstvo



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.