Stojim sučelice ministrici, gradonačelniku i županu, a ispred svite. Stojim
i zapisujem što govore kako bih vam prenio, otrgnuo od zaborava, sačuvao za
buduća vremena. Udružile se snage: ministarstvo, grad, županija, poduzetnici
i volonteri pa naši stari napokon dobili svoj prostor u kojem će preko dana,
da ne budu sami, kartati, odigrati partiju šaha, gledati TV, čitati novine (još
im nisu instalirali kompjuter pa da surfaju Internetom).
Lijepe su prostorije. Tople, prozračne, pune svjetla i skladnih boja, cvijeća
i slika na zidovima, opuštajuće i optimistične. Nema što, stariji od 65 godina
konačno i u Virovitici imaju svoj kutak u kojem mogu uživati.
Milina je bila slušati o dosezima međugeneracijske suradnje. Pričaju oni tako
o skrbi, ljubavi i prijateljstvu. O tome kako prvi puta imamo ministarstvo obitelji,
i kako starci više nisu prepušteni sami sebi. I djeca su nam o tome lijepo pjevala
i recitirala. Čitav program prilagođen bakama i djedovima, onima koji će sjediti
u udobnim plavim naslonjačima.
Okrećem se oko sebe, pogledom tražim one kojima se priča, pjeva i recitira.
Ne vidim nikoga, samo svitu kako plješće! Promijenio sam i mjesto. Rekoh: možda
mi je neka sijeda glava u mrtvom kutu. Opet vidim samo sretnu svitu.
A onda se gospođa Kosor dosjetila i glasom vještog radijskog voditelja (ipak
je prije politike plivala u novinarskim vodama, a skup je prenosio Radio Virovitica)
pozvala sve Virovitičane starije od 65 godina da dođu vidjeti što su im to za
Božić podarili.
I došli su. Jest da su fotoreporteri i televizijski snimatelji trebali čekati
nekih desetak minuta, ali su bar u svijet poslali ono što je Kosorica htjela:
Nasmijana ministrica + sretni starci = međugeneracijska suradnja.
