Jesmo li mi ti koji smo postavljali pješačke prelaze preko provalija? Čupali golim rukama tetive u potkoljenicama da bi si otežali korake? Dogovarali susrete na svojim krajevima duge da bi svako sebi ukrao ružičastu boju? (znam da si tvrdio da ti u biti želiš plavu, ali onda si namjerno meni htio otežat, jer mi nikad ta ružičasta nije do kraja pripala).
Znali smo provesti sate pišući u pijesku napomene, ako kojim slučajem neki brodolomac se dokopa obale. Iskušavali smo plimu, a u biti vodili bitke sa svojom upornošću. Sjećaš se vjerojatno kada smo pustili onu poruku u boci. Sitnim slovima naznačili da ćemo se rastati ako je ikad pronađemo. Koja li lakomislenost, donio mi ju je neki lutalica ima tome dosta. Pa sam ju sakrila, pokušavši sakriti sudbinu.
A ti si još tu pored mene. Osjetim po noći kako se budiš da bi me slušao kako dišem, samo za tebe (kao da meni disanje nije potrebno), i znaš da griješiš. Ne dišem za tebe, ni za sebe. Dišem za nas. Isto kao što ti ne pališ zvijezde za astronome, već da bi pokoja pala za naše želje. Dane si proveo zatvoren gradeći velike ljestve. Mrmljao sebi u bradu kao pokušaj da odgovoriš na moje upite. Ja naivno mislila da će nam služiti da se popnemo na vrh svijeta. A onda jednog dana te ugledam kako na punom mjesecu pišeš moje ime. Da kad odeš na bilo koji kraj svijeta te uvijek mjesec vrati do mene. Meni je bila dovoljna mahovina da ti pratim lutanja. I pokoji izrezbareni podsjetnik na korama borova.
Možda bi sve ovo imalo poantu da smo se stvarno i sreli na onoj točci koja spaja početak i kraj. Po staroj navici ti si je crtao od sjevera ka jugu, a ja sa istoka na zapad.
