Sabor: Pozicija hvali proračun, oporba našla niz zamjerki
HND osuđuje ograđivanje vodstva HRT-a od Aleksandra Stankovića
Izrada Zakona o elektroničkim medijima počinje u siječnju
Grmoja optužio Šeksa za prikrivanje kriminala u Agrokoru
Ulaganja u obranu dvostruko veća nego u znanost i obrazovanje
Na proljeće željeznicom od Bjelovara do Zagreba za manje od sat vremena
Građevinarstvo se oporavlja, ali nedostaje radnika

Večernji list: Istražili smo pozadinu sukoba između Hrvata starosjedilaca i Hrvata s Kosova

Aktualnosti   |   Marina Borovac/Večernji list   |   18.10.2017.   | 506 pogleda
Večernji list: Istražili smo pozadinu sukoba između Hrvata starosjedilaca i Hrvata s Kosova
Na stolu općinskog načelnika Predraga Filića stajao je svežanj netom otisnutih pozivnica. On i upravitelj župe Mladen Štivin trebaju ih potpisati i poslati uzvanicima da početkom studenog dođu na proslavu koju organiziraju u povodu 25 godina od doseljenja Hrvata iz Letnice na Kosovu u slavonsku općinu Voćin - piše Večernji list.

Istodobno će obilježiti i blagdan bl. Antona Muzića, svećenika podrijetlom iz Letnice koji je skončao kao mučenik režima Envera Hoxhe. Smijenila se, eto, već cijela jedna generacija otkako su u ratnom vihoru u razoreni Voćin autobusima pristigli Hrvati s Kosova bježeći od progona iz države koja je nestajala rušeći sve pred sobom, u državu čija su se naselja trebala graditi iznova, iz pepela. U Voćinu je doslovno bilo tako pa Predrag Filić i danas jasno pamti da je prvo što je ugledao u selu bila golema hrpa smeća u plamenu. Iako je stigao iz Šašara, zabiti na Kosovu, kada je ugledao taj prizor, kroz glavu mu je proletjelo samo jedno pitanje: Isuse, di sam doš’o?
 
– Imao sam nepunih dvanaest godina – kaže. – Tih devedesetih cijelim se krajem ubrzo pronio glas da su “došli Šiptari”. Generacije kojima je naočigled ukradena mladost tada nisu reagirale, stariji su govorili da “Šiptari imaju puno djece” i da će ubrzo “zavladati cijelim područjem”. Hrvatska je bila u ratu i razbijanjem predrasuda nije se imao tko baviti.
 
Razbacani po tuđim ruinama, Hrvati s Kosova čekali su daljnji rasplet svojih sudbina, razmještaj i program stambenog zbrinjavanja kada su od države dobili zemljište i građevni materijal te sami podizali krov nad glavom. Život je išao dalje. Obnova je bila u punom jeku, radili smo svi, od najmlađih do najstarijih, prisjeća se Filić.

Nakon osnovne, Predrag je u Slatini završio gimnaziju, zatim u Zagrebu studij šumarstva. Danas mu je trideset sedam godina i odrađuje treći mandat na čelnom mjestu u općini. Član je HDZ-a. Suprugu je upoznao tijekom studija i ona je iz razvijene Istre došla u selo smješteno podno Papuka, dislocirano od prometnih žila kucavica, u kojem je ekonomska slika loša, a demografska – odlična, zbog čega je općina Voćin najmlađa u Hrvatskoj. Prosječna je dob stanovnika, kojih je po zadnjem popisu bilo 2389, 33,1 godina. Godine 2001. bili su još mlađi i imali su u prosjeku 27 i pol godina. Što se pak strukture stanovništva tiče, najviše je doseljenih Kosovara, no ima ih i iz drugih krajeva bivše Jugoslavije – iz okolice Žepča, Travnika, Vojvodine.
 
Oko četvrtine stanovništva je domicilno. Priča s ruba društva Do rata je većinsko stanovništvo bilo srpske, sad je hrvatske nacionalnosti. U posljednjih desetak godina odavde je poniknulo više od 70 visokoobrazovanih ljudi. Posla nema. Na burzi je oko 350 ljudi, a dio ovdašnjeg stanovništva ide na povremeni rad u Njemačku. Uglavnom se radi o dvotjednim migracijama. Općina obiluje građevinskom radnom snagom koja odlazi na bauštelu u München i okolicu. Ipak, nekoliko se obitelji već trajno iselilo i, zahvati li i ovu općinu pošast koja se već odavna proširila Slavonijom, sela bi mogla učas ostati pusta jer su ovdašnje obitelji mnogobrojne, većina ih je rodbinski isprepletena i nekako su se svih ovih godina uspjeli održati na okupu. – Bogati smo šumom, ali od 20 kamiona sirovine koja se ovdje dnevno proizvede na području općine obrađuju se samo dva. Sve ostalo se u trupcima odvozi dalje. Kad bi se tu prerađivalo više, brzo bi se moglo otvoriti 200 radnim mjesta, jer ova dva kamiona dnevno osiguravaju posao za 50 ljudi. Čekamo da država nešto poduzme jer drvo je oduvijek bilo resurs sela. Mi smo puno napravili po pitanju infrastrukture, ali to nije život, već nadogradnja – izgovara Filić te kaže za sebe da nije pravi, već komunalni političar. Što se tiče društvenog života, u Voćinu je do prije deset godina postojao samo nogometni klub. Sada tu djeluje nekoliko udruga. Filić kaže da imaju liječnika, stomatologa, ljekarnu, poštu, autobusnu liniju za Slatinu, taksi... Naravno, i školu i vrtić.
 
– Ovo je krasno mjesto za život – govori načelnik jedne od najsiromašnijih općina u Hrvatskoj. Nije Filiću pravo što se posljednjih dana, otkako je 17-godišnji Dino u kafiću Gambino u Slatini nožem izbo šestoricu mladića, govori i piše kao o kraju u kojem starosjedioci ni nakon 25 godina nisu prihvatili došljake s Kosova: – Stereotipi postoje, doživio sam ih i ja, no sad se dogodilo da je priča s ruba društva dovedena u centar zbivanja. Ovo je samo bio okidač da se u sve umiješaju ljudi s obje strane kojima paše kaos. Bojali smo se ovakvog scenarija. Ja se u Slatini osjećam odlično, imam tamo jako puno prijatelja. U zdravom okruženju nikakvih problema nema. A zdrava sredina potječe iz zdrave obitelji, sve ostalo je kozmetika. Nikakvih većih konflikata kod nas nema. Tema je prenapuhana – tvrdi Predrag Filić, no odmah nakon izlaska iz zgrade općine mještani pričaju jednu sasvim drugu priču, govoreći da je problema oduvijek bilo i da sve ove godine država i nije ništa poduzimala da ih ne bude te da su se trgnuli tek kad se dogodilo zlo.

Možda će, istodobno kad i načelnik i svećenik budu ispisivali pozivnice, i policija ispisivati rasporede ophodnji kojih će više no prije biti na ulicama Slatine i Voćina, kontrolirati toči li se maloljetnicima alkohol, nadzirati jesu li mlađi od 16 godina vikendom vani nakon 23 sata. Pod paskom organa reda ovaj se kraj našao upravo nakon krvavog pohoda maloljetnika iz Slatine, a pojačane kontrole su jedan od segmenta Programa preventivnih i proaktivnih aktivnosti policije usmjerenih na poboljšanje stanja sigurnosti na području Virovitičko-podravske županije.
 
Tako je, naime, nazvan projekt neki dan predstavljen u Slatini i Voćinu, na sjednicama Vijeća za prevenciju kriminaliteta. Provodit će se godinu dana, a u sklopu njega održat će se interaktivni program “Budi muško – mijenjaj pravila”, radionica “Policajac – prijatelj pomagač”, sajam običaja i mogućnosti, tribina s debatom... Ništa od pjesmica i recitacija – Ma nikakve pjesmice i recitacije. Policija samo treba raditi svoj posao, a ne bježati. Nek’ djeluju preventivno tako da samo prošeću ili skrenu u kafić na kavu ili sok. Dovoljno je samo da ih ljudi vide i sve će se smiriti – govori Zvonimir Bertić, vlasnik prostora u kojem se nalazi kafić Gambino gdje smo na njega i naišli.
 
Dok nam pripovijeda o tome kako se zna da pojedine grupe dolaze samo zato da bi izazvale nered, pa tu i vlasnik lokala mora biti dobar psiholog da bi ga spriječio jer u suprotnom na sudu završavaju i on i redari i naposljetku izvlače deblji kraj od izgrednika, konobarica Mateja zastaje pokraj šanka samo onoliko koliko joj je bilo potrebno da skuha kave pa, kao na kakvoj traci, puni tacu prazneći je na stolovima gostiju. Ove srijede oko devet sati gosti u Gambinu izmjenjivali su se podjednako i mladi i stariji. Osim “običnog” dijela koji se nalazi uz ceste, sa stražnje strane lokala je noćni bar u kojem se dogodio krvavi pohod, zbog čega je taj dio zatvoren. – Gazda je odlučio da neće raditi, ponajviše radi naše sigurnosti. I da se nekom drugom što ne dogodi – govori Mateja.
 
Konobarica nam govori da sad na ulici vidi više policije, da navrate u lokal vidjeti je li sve u redu. Pitate li Bertića zašto je uopće došlo do toga da se 25 godina nakon što su autobusi s Kosova stigli do Voćina i Ćeralija uopće moraju provoditi preventivni programi kojima je cilj “uspostavljanje i održavanje povoljnog stanja sigurnosti”, bez razmišljanja odgovara da su krivci “politika, policija i sudstvo”. I složit će se s njim brojni Slatinčani. Da je tako, ne dvoje ni u Ćeralijama. Samo, razlika je u interpretaciji kome su svih ovih godina politika, policija i sudstvo išli naruku.

– Naši su dečki dezertirali iz JNA i bježali braniti Hrvatsku koja nas je zvala da ovamo doselimo. I onda su nas samo iskipali iz autobusa i ostavili na ruševinama da se snalazimo kako znamo. U selu je tišina, mladost sjedi jer posla nema. Nazivaju nas socijalci, a nema za to razloga jer smo i radno i zdravstveno sposobni. Samo što nemamo di radit. A oni koji imaju posao rade za plaću od 2800 do 3300 kuna pa ti preživi – govori društvo na terasi café bara Willy u obližnjim Ćeralijama.
 
Pokraj kafića novootvoreni je frizerski salon, nasuprot devastiranoj zgradi šumarije. Ćeralije imaju crkvu, školu, nogometni klub i novi društveni dom, doskora je u planu da dobiju i vrtić. Kuće su mahom katnice, bez fasada. Energetska obnova ovdje zasigurno nije u planu. ‘Oni mrze nas, mi njih ne’ – Naše selo zovu Las Vegas jer smo kuće sagradili. Borimo se. Na Kosovu smo za Albance bili latini, za Srbe ustaše, a ovdje smo Šiptari. Dogodilo se da je kod nas u selu jedan Slatinačin pijan sletio u jarak i mi smo se svi iskupili, da ga izvučemo. Da se to nekom od naših dečki dogodilo u Slatini, oni bi nas gurnuli još dalje. Oni nas mrze, a ne mi njih. Evo, nakon što su naši dečki izbodeni netko je u srednjoj školi u Slatini na klupi nacrtao muškarca s dva noža i napisao “pokoljite Šiptare” – govore mještani žaleći se da njihovi dečki za najmanju sitnicu završavaju u zatvoru, da ih se optužuje da desetorica tuku jednoga pa objašnjavaju da to samo tako izgleda jer se oni uvijek drže zajedno i ne bježe kad dođe do frke, za razliku od Slatinčana, koji obično jednog-dvojicu ostave same.
 
– Nas je puno, kad je jedan u nevolji, svi pomažemo. A Slatinčani se razbježe. Da nismo nakon ovog događaja ustali i otišli pred policiju protestirati, sigurno bi se sve zataškalo ili bismo mi opet ispali krivi iako nikad u tučnjavi nismo koristili ni noževe ni pištolje, već uvijek samo šake – kažu mještani ističući kako nemaju povjerenja u policiju.
 
Zato Danijel Simoni, čiji je brat jedan od ozlijeđenih u Gambinu, neće ni ići na tribine koje će policija organizirati: – Neću da mi dobacuju, a uvijek nam dobacuju. Neki je dan policija izvukla mog brata iz busa, pitali su ga zašto je došao u Slatinu. Pa što je ovo? Kad su naši dečki napadnuti, i ja sam odveden u postaju. Sve su nas držali deset sati, i ozlijeđene, da ne napravimo kakav nered. Pustili su nas tek kad su uhvatili napadača. A taj mali što nas je napao... Pa njegov je djed podrijetlom s Kosova, Albanac. Pa on je Šiptar, a ne mi – kaže.
 
Ivo Jakić, policijski službenik iz Ravnateljstva policije, objašnjava da će se projekt provoditi u suradnji s lokalnom zajednicom i da je jako važno kod mladih razviti kulturu tolerancije, nenasilja i nediskriminacije. Svjestan je da će sa starijima ići teže, no računa da će im u tome svojim autoritetom znatno pripomoći župnik Štivina, koji je također član vijeća. Hrabri ga i to što su do sada projekti slični ovome imali dobre rezultate pa navodi primjer Kistanja, gdje se početni otpor stanovništva pretvorio u veliki odaziv.
 
– Znate kad će ovdje biti dobro? Samo onda kada nas prihvate kao Hrvate s Kosova. I nikako drukčije – govori Vilim Gegić, vlasnik Willija, s čime se društvo na terasi odmah složilo, baš kao i kad je umirovljenik Pero rekao da problema ima svuda i da ne valja generalizirati jer to neće donijeti ništa dobro.

Više na portalu Večernjeg lista

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: