Hrvatski sabor u četvrtak o poljoprivrenim temama
Sabor: Uz izlazne, mogu se ograničiti i ulazne naknade banaka
Komadina pozvao SDP-ovce da se prihvate posla umjesto
IDS predlaže zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, HNS to podržav
Grbin zatražio da se oglase ništavim statuti udruga s ustaškim pozdravom
Procijepljenost djece protiv ospica, rubeole i zaušnjaka pala ispod 90 posto
SSSH traži plaćeno pripravništvo za nezaposlene starije od 30 godina

Utjeha fontane: S kojim se to dijelovima Europe Virovitica nadmeće i u čemu?

Virovitičanka u Zagrebu   |   Sandra Pocrnić Mlakar/foto Boris Kozjak   |   03.07.2017.   | 3419 pogleda
Utjeha fontane: S kojim se to dijelovima Europe Virovitica nadmeće i u čemu?

Pravo vrijeme da posadite drvo je bilo prije 20 godina. Sljedeće pravo vrijeme da posadite drvo je – sada. To je stara kineska poslovica koja je obišla svijet u vrijeme ekološkog osvještavanja u posljednjih tridesetak godina, otkako je postalo jasno da šume treba čuvati a drveće voljeti jer, kako piše na putu – Sve živo dijeli isti dah, životinja, drvo, čovjek. Kinezi nemaju uputu kad je pravo vrijeme da se drvo posiječe, pa eto nam prilike. Mogli bismo mi, Hrvati, poslati u svijet koju mudroslovicu o uklanjanju hladovine i zelenila, s obzirom na naše nevjerojatno iskustvo u piljenju grana na kojima sjedimo i na teško ponovljive poduhvate u korist vlastite štete.

Pratite li vijesti o temperaturama ovih dana? Jadransko more se grije brže nego što se očekivalo, a prestala su dokazivanja da je za klimatske promjene kriv čovjek – potvrđeno je i utvrđeno, globalno zagrijavanje doista je rezultat ljudskog djelovanja, ovako kao dosad više ne može. Gotovo je s fosilnim gorivima i s rasipanjem električne i svake druge energije, nema se više za bacanje ni vremena niti resursa. Gotovo je s poslovnim zgradama staklenih fasada koje se iznutra hlade klima-uređajima, a i sa smrdljivim vozilima na naftne derivate koji održavaju stalnu temperaturu u klimatiziranim kabinama. Sad se zna da svaki kilovat treba ekonomično utrošiti jer u njegovu cijenu nije uračunat samo novac, nego i ekološka šteta koja je počinjena kugli zemaljskoj.

Gotovo je s dizajniranjem ambalaže koja se baca u smeće kad obavi svoju najvažniju funkciju – a to je privlačenje pažnje kupca – jer i svaku vrećicu od sladoleda treba zbrinuti, kako ne bi dospjela u rijeke i oceane. Gotovo je i s pretrpavanjem mesom, jer je uzgoj životinja za ljudsku prehranu ekološki preskup i ista će površina tla nahraniti više ljudi ako se na njoj uzgaja voće i povrće, nego ako se uzgaja trava kojom će se hraniti krava koju će jesti sebičnjak na vrhu hranidbenog lanca. Gotovo je i s transportima hrane preko svijeta, s herbicidima i pesticidima, steroidima i antibioticima. Gotovo je s maksimalizacijom prinosa, prirasta, profita i drugim ekonomskim pokazateljima jer svaki od njih morat će ubuduće sadržavati i ekološki faktor. Uzalud upiremo pogled u velike i čekamo da nam kažu što nam je činiti. Nema više, i Amer i Rus morat će jednako tako nahraniti svog čovjeka na svom terenu, pobrinuti se za svoje smeće i osigurati obnovljive izvore energije.

Bahati konzumerizam i obijesni hedonizam pokazao se neodrživim, čovjek je osviješteno, kreativno biće koje se u 21. stoljeću suočilo s posljedicama vlastitog ponašanja i mora naučiti cijeniti prirodu iz koje uzima hranu, vodu i zrak, ako se želi održati na trećem kamenčiću od Sunca. Od svoje odgovornosti pobjeći ne može, niti ima kamo.

Eto dokle smo došli. Što će biti dalje zapravo ne znamo, samo nam pomalo dopire iz pete u glavu da budućnost ovisi o nama samima. A Hrvatska, ovakva kakva je, s nerazvijenom industrijom i poljoprivredom, generalno nerazvijena u svemu, tu nije bez šansi.

Za organski uzgoj voća i povrća idealne su male parcele koje se marno obrađuju malo mehanizacije i s mnogo radne snage. Zagreb je relativno brzo usvojio zdravije običaje i vraća se ručno ubranom plodu. Kupci se povezuju s proizvođačima, košare povrća naručuju se izravno od provjerenih dobavljača, a prodavaonice organske hrane sve su brojnije, iako je njihova ponuda skuplja od voćarni koje prodaju robu iz masovne proizvodnje. Građani se vraćaju selu, osviješteno i na novi način. I najpoznatija tv-vrtlarica, Kornelija Benyovsky dijete je s asfalta, iz Haulikove ulice, ali na svom zelenom kvadratu održava šumsko tlo.

I u takvom jednom, najblaže rečeno, osjetljivom ekološkom trenutku, stiže vijest da naš mali grad na rubu Panonske nizine siječe gradsko zelenilo i radikalno kreše svoje parkove i stabla. Umjesto lipa na korzu, Virovitica dobiva sunčani sat na sprženoj poljani koja se ljeti u pol bijela dana u pravilu zaobilazi. Renoviranje dvorca iskoristit će se da se ukloni i stoljetni park oko njega, a dvorac, prema zastrašujućem projektu, ostaje na golom brdu! A ni to nije sve, jer prostor Malog parka – veličine rukometnog igrališta – treba ogoliti za rekreativno polje uređeno „na temu pčela i pčelarstva“. Zašto drveće smeta temi ne kaže se, ali sudeći po objavljenoj skici, u Malom parku stršat će samoinstalacija u obliku pčelinjeg saća, a lipe i hladovina odlaze u nepovrat.

Parkovi, parkovi, srca grada… odjekuje valcer u davninama, ali ne i u budućnosti. Projekti se objavljuju jedan za drugim, a projektanti redom sijeku. Jesu li se posavjetovali sa šumarima i prirodnjacima? Zašto odjednom tolika prednost glatkim travnatim površinama na račun starih stabala? Zašto se bujno zelenilo miče iz središta Virovitice, dok drugi gradovi donose raslinje na asfaltne površine da bi umanjili ljetno pregrijavanje? Uklanjanje parkova sad je već neminovnost i sve prešutno ide prema tome, sve se zna i podrazumijeva. I nitko se ne osjeća pozvanim da objasni građanima goluždrave ideje i projekte, razloge i opravdanja.

Kao da živimo u vrijeme Dinastije i Blakea Carringtona, koji je sve svoje žene namirio bogatstvom s izvora nafte! U malom gradu planira se naveliko, razmišlja o svijetlim perspektivama i vedrom nebu iznad Panonske nizine, na kojoj će se i dalje odlučivati iz centara moći bez obzira na želje građana. Je li moguće da oni koji odlučuju sebe vide kako u air-odijelima ljeti prelaze iz klimatiziranih automobila u svoje klimatizirane urede i ne opterećuju se mogućnostima da bi globalna klima, koja pogađa sve nas obične smrtnike, mogla djelovati i na njihov termostat?

Jer za nas ostale osvježenja u gradu neće biti. Osim hladovine oko dvorca, s ruba parka miče se i obožavani i osporavani gradski bazen, a na njegovom mjestu bit će fontana „jedinstvena u ovom dijelu Europe“. Nitko ne kaže da se bazen zapravo ne „miče“, već definitivno uklanja, jer nikakvo kupalište neće se graditi na nekoj drugoj lokaciji. U osamdesetima se još spominjao nikad ostvareni projekt toplica na rubu grada prema ribnjacima, jer Virovitica navodno leži na termalnim izvorima kao i Barč. Sad je jasno da love za toplice nema i da je vjerojatno dugo još neće biti. Eto nam zato fontane za utjehu.

Kad se rušio „Bingov ćošak“, naravno da je bilo Virovitičana koji su negodovali. Zašto ne grade novi centar tamo u novom naselju, u južnom bloku? Zašto rušiti stari centar, da bi se gradio novi? Naravno, političari nisu slušali – tada, krajem sedamdesetih, nije bila demokracija kao danas. „Bingov ćošak“, stara secesijska zgrada, kuća trgovca Binga, jedna od virovitičkih veduta, srušena je da bi se na njezinom mjestu podigla bunkerasta robna kuća kakve su se tada, krajem sedamdesetih, serijski gradile u svim mjestima koja su otkrivala konzumerizam.

Prihvatili, ali ne i pomirili se. Eto, zato ovaj članak, barem neka ostane zapisano da ima nas, Virovitičana (i u Zagrebu) koji se ne slažemo baš sa svakom idejom koja stiže iz projektnih i urbanističko-političkih ureda. Kao i golo brdo na mjestu parka, priliku da Virovitica dobije „jednu od najljepših fontana u ovom dijelu Europe“, po mome mišljenju, trebalo bi također – propustiti. S kojim se to dijelovima Europe Virovitica natječe u fontanama? I zašto se ne nadmeće u zaposlenosti, prosječnoj plaći ili u kvaliteti života? Tu bi se naši političari trebali kreativno pokazati, a ne fiksirati se na fontane kopirajući jedan drugoga. Fontanama se odnedavno hvale i Beograd i Zagreb demonstrirajući kič, neukus i obijest gradskih otaca. Spektakularni vodoskoci duginih boja ritmom mlaznica možda zadivljuju turiste, ali domaći prolaze pored njih psujući sebi u bradu. Vjerujemo u ljepotu, ne vjerujemo u vodu, tako je fontanu definirao Alen Brlek u svojoj zbirci "Metakmorfoze". Tako i naš mali grad na rubu Panonske nizine vjeruje u ljepotu, a ne vjeruje u vodu. Ni u čovjeka, kad planira fontanu u gradu čija je kulturna ponuda ostala ista kao prije pedeset godina.

A rekreativni park na temu marljivih pčela i pčelarstva, možda je primjerenije napraviti, recimo, u industrijskoj zoni, gdje parkova još nema. Poštovati rad, saditi novo drveće, a ne rušiti staro, to je u duhu vremena. Kako rekoše, marljivi Kinezi, pravo vrijeme da posadite drvo je…

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: