Hrvatski sabor u četvrtak o poljoprivrenim temama
Sabor: Uz izlazne, mogu se ograničiti i ulazne naknade banaka
Komadina pozvao SDP-ovce da se prihvate posla umjesto
IDS predlaže zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, HNS to podržav
Grbin zatražio da se oglase ništavim statuti udruga s ustaškim pozdravom
Procijepljenost djece protiv ospica, rubeole i zaušnjaka pala ispod 90 posto
SSSH traži plaćeno pripravništvo za nezaposlene starije od 30 godina

U prsa busanje i ponizno kusanje

Politika   |   Siniša Pavić/Jutarnji list   |   17.08.2017.   | 563 pogleda
U prsa busanje i ponizno kusanje

Kad čovjek ogoli koncept turizma kao takvog, zapravo i ne ostaje nekih posve jasnih i logičnih objašnjenja zašto, pobogu, toliko ljudstvo ljeti hrli na more. Dođeš da bi svukao odjeću sa sebe, skineš se da bi skočio u more, zaplivaš malo ako već nisi zajahao plamenca, pa napolje brzo da se osušiš kako bi i opet mogao skočiti u more. To je idealni scenarij, onaj koji će se ostvariti ako imate gdje staviti ležaljku, ako se u mini frižideru nije sve rastopilo putem, ako sunce nije na najjače, ako djeca nisu grintava...

Sretnici imaju vikendice, one od staraca, ili su pak rodom negdje s mora. To donekle olakšava situaciju, makar je zavodljivost koncept od turizma i dalje zapravo misterij kad već sve kudikamo češće nalikuje tek običnoj gnjavaži. No, i taj i takav naš turizam kadikad neodoljivo podsjeća na jednako misteriozne naše političare, Vlade, zastupnike, odnose naše međusobne i one prekogranične. A priča kaže ovako...

Napinjanje mišića

- Ajmo izbrojat' koliko nas je u vali danas - veli otac svojoj kćeri, ne bi li i tom posve besmislenom ljetnom radnjom ubili malo vremena što sporo na moru prolazi.

- Ajmo – ona će na to.

Rezultat im nije baš bio isti, ali jest sličan. U nje 98 ljudi, a u njega koji više. Puno, makar da je i vikend. Nekad bi u maloj vali, a to 'nekad' seže i do 40 godina unatrag, morem plutala tek gdjekoja glava, susjed kakav i pripadajuća mu rodbina, taman da ih sve poznaš.

Danas se u jednom trenu u bazenu našlo stotinu duša! A kada je tako onda je nekako i razumljivo da se jave oni koji svoj plažni mir pokušavaju osigurati silom. Proces je jednostavan; pikira se najbolji bokunić plaže, onaj gdje nije betona već žala da se djeca mogu brčkati, pa se prilaz zapriječi uredno naslaganim kamenčinama taman tako da se s kopna još i može pješice na plažu doći ako vam ti logoraški detaljčići ne smetaju, ali se zato ni na plažu ni s nje ne može ako vam je želja baš tu, tu gdje se čini i lako i logično, izvaditi čamac, barku, gumenjak, brodicu, na suho.

Nije da nije bilo pokušaja, no kada se tko i usudi gospođa koja je ogradila plažu promptno i glasno krene dozivati svoga sina, onog u kojeg je usadila sve svoje najbolje odlike. On se strči zapjenjen, pa zajedno krenu urlati na namjernika, dok pametniji ne popusti i ode. Ali, vazda ima ali.

Njih četvorica mladih, snažnih, preplanulih, ili za dobre običaje nisu znali, ili jednostavno ne haju. Njihovo je bilo barku izvaditi iz mora, pa je staviti na prikolicu i odvest tamo odakle su došli. Najlakše im se činilo to učiniti baš preko zabranjenog tla i mora. Naslagano kamenje su uredno pomaknuli sa strane, operacija je krenula, kad eto ti gospođe koja urlajući zaziva sina sva u nevjerici što se netko drznuo dirati u »zaštićeno«.

I ovaj se, kao i obično sjuri spreman za fajt. Ali, slika na terenu nije davala na dobro. On sam s majkom, a njih četvorica. On sasvim prosječne građe, oni snažni i veliki. Taman da na naglo padne volja, omlohavi skroz. Momci su pak odradili svoje, uredno vratili kamenje tamo gdje je bilo i otišli. I bilo bi nikom ništa da iza zatvorenih škura sve to nisu gledali drugi sezonski stanovnici male vale, zadovoljni što se našao netko da sili stane na kraj.

Premijer Vlade RH Andrej Plenković svakako nije nasilan tip poput dame iz teksta. Neće on ograditi plažicu, a pogotovo ne u sred sezone. Ali zato i u njega i njegovih ministara ima te navike da napinju mišiće put onih za koje čvrsto vjeruju da su od njih slabiji, drugačiji, u manje dobroj poziciji, a još su nam uz to i susjedi.

Sve da to napinjanje mišića i ima nekog temelja, odradi se ono onako kabadahijski. Pa kada ministar poljoprivrede Tolušić odluči poskupjeti cijenu svih tih kontrola za voće i povrće što iz susjedstva k nama dolaze, neće to biti malo skuplje i malo strože, nego skupo taman toliko da susjedi načisto podivljaju.

Pa se skupe ministri Srbije, Bosne, BiH, Crne Gore, Makedonije i to tako da svi na kupu izgledaju i mlađi, i snažniji, i odlučniji nego li naš ministar poljoprivrede i nadređeni mu premijer. I baš kao u zgodi iz male vale, kupi se tunja, podvije rep te se povlači u cilju vazda nekih viših interesa, ako već nije pala kakva EU packa.

I nisu Plenković i njegov tim prvi koji ring zazivaju, a nikad u njega ne ulaze, možda se tek u njih toga najviše zaredalo ili se ponajbolje vidi s obzirom da mu biračko tijelo mahom čine oni koji se rado busaju u junačka prsa. Najbolji, najveći, samostalni, samosvjesni, nikome ni pedalj ničega, svakome sve po spisku. A onda dođu četiri snažna momka....  

Samo, dok u maloj vali iza škura vire oči koje samo vole što je netko stao na kraj uzurpatorima mora, ovo lažno fajterstvo daje što na živce, što na zlo i dobrano kompromitira i sve druge poteze što će ih povući suvereni zemlje koja snage za ništa nema osim za odlučni korak put naprijed da bi pokunjena koraknula dva koraka natrag.

Čemu ti performansi!? Čemu ta nazovi želja za ratovanjem i dokazivanjem da smo bolji, drugačiji, napredniji, čemu busanje da bi na kraju bilo tek ponizno kusanje!? Vrag će ga znati, može se tek pretpostavljati. Recimo, da je ostalo u djetinjstvu neodrađenih nekih stvari, da je adolescencija bila teška, pa je sada potrebe da se zaziva obračun sa svima makar se sapi za to nema. I ajde što su ojađeni ostali naši poljoprivredni proizvođači zbog kojih možda strože kontrola uistinu i treba biti, no kako izliječiti bol svim onim domoljubima koji svakim danom imaju sve manje neprijatelja da se s njima pohrvaju.

I Slovenija nam sudbu kroji

Umjesto da smo nikad veći i jači, evo nam i Slovenija sudbu kroji, zemlja koju njihov premijer prehoda u čas i to laganim tempom.

Osjećaj je uglavnom bezvezan, jer malo tko je svih ovih godina imao i valjana razloga, a onda i snage i argumenata, da prkosi svijetu kad je uvjeren da je u pravu pa i po cijenu packi. Pamti se tek možda odlučnost Zorana Milanovića kad izbjeglice nije stavljao u žice svim susjedima usprkos. Uspjelo mu je do kraja biti svoj možda i zato što se radilo o ljudima. Kad su kvote u pitanju, voće, povrće, carine, e onda je vazda isto.

Jednostavno se odnekud pojave četiri jača i viša, ako već kakva Angela nije na vratima, i vrag odnese šalu. U časa se ispuše sve k'o probušeni plamenac rozi. A za to vrijeme mali milijun važnih nekih stvari čeka, kako u državi tako i u maloj vali.

Stotinu kupača više, znači primjerice i sto puta veće opterećenje strujne mreže koja se radila za onih desetak glava što su prije četrdesetak godina morem plutali, a ne za njih sto. Riješiti struju kako valja čini se preče od zidanja kamenčina uz plažicu u ime teritorijalnog suvereniteta, ma nije eto struja da se na njoj snaga pokazuje susjedima.

Na kraju krajeva Siniše Pavića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Politika



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: