svečano obilježena obljetnica osnutka Zajednice udruga HVIDRA
Anđa Oljačić i dalje na čelu Udruge roditelja poginulih hrvatskih branitelja
Utrka “Virovitica 1,2,3,4…doživjeti stotu“ u nedjelju, 15. travnja
Vesna Šerepac i Josip Ivoš u Vijeću za strukovna obrazovanja
Grad Virovitica pokrenuo izradu “Programa zaštite divljači”
Predsjednica Grabar-Kitarović čestitala Uskrs provoslavnim vjernicima
Istraživanje prehrambenh navika: Konzumiramo premalo ribe, a previše ugljikohidrata

Tony Hnojčik - čovjek kojeg su tri puta ubili


  Fra Ma Fu           Saša Leković           04.04.2018.         2448 pogleda
Tony Hnojčik - čovjek kojeg su tri puta ubili

Kad umre netko drag – žalujemo. Ali čineći to zapravo žalimo sebe. Žalimo što od osobe koja je otišla više nećemo moći dobivati sve ono dobro zbog čega smo tu osobu voljeli. Žalimo jer će nas zauvijek boljeti sjećanja na naše uspomene. Žalimo jer onome kojega više nema nismo dali mnogo više, jer prema njemu nismo bili mnogo bolji. A trebali smo – koliko god iskreno mislili da smo toj osobi dali mnogo. I koliko god da smo toj osobi zaista i dali.

Sebično je žaliti sebe oplakujući drugoga. Nepošteno prema umrlom. No govoriti nekome tko te više ne može čuti možda ipak ima smisla ukoliko si svjestan da zapravo govoriš sebi i drugima koji su još tu. Pa makar to bilo i samo da kažeš ono što preminula osoba nije nikada izrekla iako ju je mučilo. Bez obzira na to što je to možda prešutjela zbog nekog banalnog razloga ili zbog ponosa.

Tako se čovjek barem malo manje postidi sebičnog sažalijevanja samoga sebe dok iskazuje počast onome kojega više nema. Ljudi poput Tonija Hnojčika pri tome pomažu čak i kada više nisu tu. Ljudi koji sebe nisu nikada sažalijevali, koji nisu nikada očekivali ništa od drugih, koji nisu smatrali da im je itko dužan za bilo što su napravili. Jer ništa i nisu radili zbog drugih nego samo i uvijek zbog toga što su to htjeli jer su mislili da tako i treba.

Toni Hnojčik i ja smo iz istog grada - Daruvara. Iako je on sebe, šaleći se na svoj karakterističan samoironično gorak način, nazivao „domaćim proizvodom“ jer nije rođen u bolnici nego u roditeljskom domu u daruvarskom predgrađu Donjem Daruvaru.

Postao sam svjestan Tonijeva postojanja kad sam ima nekih 15, a on je bio u svojim ranim dvadesetima jer je Toni tada bio glavni lokalni frajer – duge kose, uvijek na motoru, okružen djevojkama i „naoružan“ fotoaparatima.

Toni je postao svjestan moga postojanja pet godina kasnije kada smo postali reporterski tim. U slijedećih 17 godina svakodnevno smo radilo zajedno – od lokalnih novina preko Vjesnika, Večernjeg lista, a potom Globusa i na kraju Arene iz koje sam pozvan u skupinu novinara i urednika koji su pokrenuli Jutarnji list, a Toni je ostao u Areni sve do njena gašenja 2009. godine.

Samo puko nabrajanje onoga što sam proživio i preživio s Tonijem u tih 17 intenzivnih zajedničkih godina moglo bi ispuniti neku ogromnu knjigu, a niti filmski scenarij koji bi svjedočio o tim dogodovštinama ne bi bio niti kratak niti dosadan.

NIKADA I NIGDJE BEZ FOTOAPARATA

Ali najvažnije od svega Tonijeve su fotografije. Sigurno ne pretjerujem ako kažem da se njihov broj ne može mjeriti tisućama, čak niti stotinama tisuća već milijunima. Ne pretjerujem niti kada kažem da ga u više od 40 godina nikada, ali baš nikada i nigdje nisam vidio bez fotoaparata. Barem jednoga. A najčešće ih je oko vrata i u rukama imao više.

To nikada nije bila nikakva poza jer Toni je neprekidno snimao. Bezbrojne njegove fotografije su objavljene – i one čuvene ratne, ali i razne druge – od dojmljivih portreta prolaznika u čijim je licima i pokretima uvijek uspijevao „uhvatiti“ nešto čega niti sami nisu bili svjesni da nose u sebi - preko maestralnih snimki arhitekture – pa do čarobnih dokaza ljepote prirode. I, na kraju, ali ne najmanje važno, umjetničkih fotografija koje je stvarao kombinirajući ih od mnoštva drugih, a koje je snimio fotoaparatima što ih je sam prepravljao i prilagođavao kako bi dobio nevjerojatnu širinu, kutove i boje.

Mnoge Tonijeve fotografije nisu objavljene i na žalost nikada neće biti. Ne samo zbog toga što ih je snimio toliko mnogo nego i zbog toga što ih nije niti snimao sa idejom da će biti objavljene. Snimao ih je za sebe. On je zapravo uvijek snimao za sebe. Ne zbog toga da na fotografijama zaradi (iako je od njih živio) niti zbog toga da postane slavan. Snimao je zbog toga što je morao. Nije mogao drugačije.

U daruvarskim danima, dok je bio zaposlen u Jednoti, tjedniku na češkom jeziku i u vremenima kada su se još morali razvijati filmovi i izrađivati fotografije na fotopapiru, znao sam stražariti pred tamnom komorom u redakciji Jednote dok Toni ne bi obavio sav taj posao kako bih spriječio da neka od sjajnih fotki ostane neizrađena te kako bi one najbolje od najboljih (jer slabijih od najboljih nikada i nije bilo) dospiju u naše dopisničke izvještaje i reportaže.

Kad bismo sa ekskluzivama sa ratišta jurcali u neku od zagrebačkih redakcija nije srećom bilo potrebe za stražarskom službom jer em je stvar bila hitna em su po dolasku filmove preuzimali urednici fotografije i laboranti.

No Toni je i dalje uvijek snimao ne zbog drugih nego zbog sebe. I kada smo kroz šumu i pod mecima ulazili u Bujavicu - prvo oslobođeno naselje u Domovinskom ratu. I nešto kasnije pri ulasku preko gole padine i pod minobacačkim granatama u Lipik, u trenutku kada je prvi puta oslobađan neki grad Hrvatskoj.

I kada smo potjerani iz tog dana oslobođenog Knina pod prijetnjom uhićenja i u utrci sa nailaskom policijskog sata nasuprot zapovijedi jurnuli prema Šibeniku. Kao i uvijek – Toni je vozio jednom rukom, a drugom držao fotoaparat i okidao, okidao, okidao… dokumentirajući izgled sablasno praznih sela.

Snimao je za sebe i dok smo satima čekali da se konji približe barama kod razrušene pakračke željezničke stanice kako bi ugasili dugotrajnu žeđ još uvijek smrtno uplašeni nakon što je za njima pucano kada su nakon okupacije pušteni iz lipičke ergele.

Ali sa jednakom strašću snimao je i vrapce kako se igraju, bez ikakvog kompleksa, ležeći na betonu pokraj kafića uz Vjesnikovu zgradu. Na metar od kolegica i kolega koji su čavrljali na proljetnom suncu i pili svoja pića te na putu onima koji su ga preskakivali dolazeći ili odlazeći.

Kao što je jednom davno sa nepojmljivim strpljenjem stajao sa mnom satima na -10 pred daruvarskim uredom jedne stranke čekajući da na izlasku snimi stranačkog šefa koji je iz Zagreba došao održati važan sastanak.

Nakon nekih sat i pol pocupkivanja na toj hladnoći pojačanoj vjetrom usudio sam se predložiti mu da ode kući jer ionako je upitno hoćemo li dobiti izjavu, a ukoliko je i dobijemo – tko zna hoće li je urednici odlučiti objaviti. – Ja ću ostati pa što bude, rekoh mu - a ti se ne moraš smrzavati jer ako i objave stavit će neki portret iz arhive pa će ti biti uzaludno i ovo čekanje, i razvijanje filma i izrada fotki i slanje busom za Zagreb.

Pogledao me onako kako te pogleda čovjek kojem si upravo posve nenadano i bez ikakva razloga odalamio šamar, a potom – tiho, mirno, ali tonom nekoga tko nikada neće oprostiti upravo izrečenu uvredu, izustio je: Pa nije to isto.

Toni je dakle snimao za sebe – jer je tako morao i nije mogao drugačije. Uopće mu nisu bila važna mišljenja drugih o njemu i onome što radi. Izuzev mišljenja jedne osobe – njegovog sina Kristijana. Od kada je Kristijan rođen, 1992. godine, nije bilo dana da nije o njemu govorio.

Kiki je imao tek nekih dvije godine, u svakom slučaju bio je premlad da bi mu nešto značili bilo kakva riječ ili znak na igračkama i premalen da bi mogao baratati povelikim motociklom – igračkom koju mu je njegov tata odlučio kupiti. Dosljedan svojoj životnoj logici Toni mi je tu odluku lakonski objasnio ovako: Mora već sada početi učiti jer čim još malo naraste počet ću ga voziti na motoru.

Sjećam se kao da je bilo jučer koliko smo sisačkih prodavaonica obišli nakon završenog posla ne bi li Toni našao baš ono što je naumio kupiti. Na kraju je pronašao motocikl-igračku baš kakvu je zamislio za svog sina. Ali postojao je problem. Za Tonija ogroman, ali ne i nerješiv.

Naime, motocikl je imao policijske oznake, a Toni (koji je kao motociklistički ovisnik stalno ratovao sa prometnom policijom –zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti zbog koje su ga lokalni policajci uživali kažnjavati) niti po cijenu života ne bi dozvolio da njegov sin dobije igračku sa policijskim oznakama.

Stoga je maltretirao prodavačicu urnebesno zabavno, ali u isti mah i iritantno te na rubu incidenta, sve dok posve izbezumljena žena, ne vjerujući što joj se događa, nije otišla u WC te iz pomoć vruće vode i četkice nije sastrugala policijske oznake sa igračke. Tada se Tonijevo lice ozarilo, posegnuo je u džep za novcem i upitao prodavačicu: Eto. Jel' to bilo tako teško?

TO SAM RADIO U RATU, SINE

Šesnaest godina kasnije kad je njegov Kiki već postajo punoljetan, a Toni ga je uvelike zarazio i motorima i fotografiranjem, dakle krajem 2010. godine, sjedio sam s Tonijem u kafiću Globus (ili kako smo ga svi iz redakcija u zgradi Vjesnika oduvijek zvali, a zovemo ga i danas – kod Nade), onom istom ispred kojega je svojedobno ležao fotografirajući vrapce.

Pred izdavanjem je bila Tonijeva fotomonografija – knjiga sa više stotina Tonijevih fotografija. Uglavnom ratnih, ali i onih snimljenih u godinama prije rata – koje pojačavaju dramatičan kontrast između mirnodopskog i ratnog vremena.

Bio sam sretan što će ipak ostati ukoričen znatan broj Tonijevih fenomenalnih fotografija, ali njemu je glavna briga bila da tu knjigu posveti sinu. Ne samo pukom posvetom negdje pri dnu prve stranice već mnogo vidljivije i snažnije – naslovom knjige.

Nazvao me rekavši: Trebam tvoj savjet, ali ne mogu to ovako preko telefona. Ja ću to nadugačko pa ćeš mi ti opet govorit' da sam zbrkan i da skratim, pa ću ja opet popizdit' i posvađat ćemo se. Nego – aj' dođi na pivo. E…na to – ajmo na pivo – uvijek si se mogao kladiti. I nikada nisi mogao odoljeti. Ili…možda se moglo u nekim posebnim okolnostima.

No tada to nije moglo proći bez Tonijeve „rafalne paljbe“ o blagodatima piva i o strahotama kojima se izlažu oni koji nisu pasionirani pivopije. A takav klistir ne biste poželjeli nikome, a pogotovo samome sebi, pa sam se brže-bolje „nacrtao“ kod Dragice.

Toni se pojavio sa nekoliko prijedloga u glavi, ali niti s jednim nije bjuo potpuno zadovioljan. Nakon duge i ozbiljne rasprave (kao da donosimo odluku o životu ili smrt) došli smo do naslova: TO SAM RADIO U RATU, SINE.

PRETUKLI GA "BRANITELJI"

Tonijev Kristijan može biti ponosan na ono što je njegov otac radio u ratu, a na to bi trebao biti ponosan i svatko kome je stalo da ga drugi poštuju, ali i svatko tko poštuje samoga sebe. Tonija i ono što je radio nisu međutim poštovali oni koji su ga, pod prijetnjom batinama i pozivajući policiju, izbacili iz čuvenog navodno braniteljskog šatora na Savskoj kad je otišao tamo kako bi fotografirao - izložbu ratnih fotografija. Tada su ubili Tonija Hnojčika.

Ali nije to bilo prvi puta. Tek nakon tog ponižavajućeg događaja ispričao mi je nešto što je mjesecima držao u sebi. Napali su ga bili također neki koji su urlali da su branitelji, od one sorte koja svoje navodne ratne zasluge „dokazuju“ i Tonijevim fotkama - za što ne traže dopuštenje niti Tonija spominju kao autora.

Pretukli su ga na Trgu bana Jelačića kada je pokušao fotografirati neki njihov prosvjedni skup. Bio je toliko tužan i gnjevan zbog toga da nije niti potražio liječničku pomoć niti je premlaćivanje prijavio policiji. A i što će prijavljivati, računao je, kad je ionako ubijen. No niti to nije bio prvi put.

Osim izvjesnosti fotografiranja sa Tonijem je sve bilo mimo pravila, drugačije, iščašeno i naopako. Tako su kao provokatora, izdajicu i neprijatelja Tonija napadali oni među kojima je koliko hoćeš bukača, ratnih profitera i profesionalnih „branitelja“ kojima je Toni (gle ironije) mogao s pravom uputiti ono čuveno tekst pitanje koje isključuje svaki razgovor argumentima: Gdje si bio ’91? Samo što je u Tonijevoj varijanti to pitanje moglo biti ubojitije i važnije: što si radio te ’91? A i svih ranijih i kasnijih godina.

Ali nije se Toni time zamarao. A i naučio je gubiti bez svoje krivice. Tako je postao gubitnik i kada je prije devet godina ugašen tjednik Arena. On jedini formalno nije ostao bez posla jer je bio sindikalni povjerenik. No poslodavac mu je odlučio pošto-poto dati otkaz što je nakon višegodišnjeg povlačenja po sudu i uspio.

JEBIGA

Čitavo to vrijeme do otkaza Toni je morao dolaziti u redakciju no nije smio raditi. Niti za poslodavca niti za bilo koga drugoga. Nikada se nije imao običaj žaliti, a ja nisam mnogo pitao jer sam znao koliko je ta tema za njega bolna. Ali jednom mi je ispričao, sa preteškom gorčinom u glasu: Pitao sam – imate toliko izdanja, pa zar baš nigdje za mene nema mjesta? Rekli su mi: Ne budi lud. Pa ne moraš raditi, a dobivaš plaću. Kud ćeš bolje?

Jebiga, što bi rekao Toni, pa kako ćeš tako uvrijediti čovjeka? Da ga ubiješ Toni bi ti manje zamjerio. Čovjek koji se nije bojao smrti znao je reći – pa ionako sam već toliko puta trebao biti mrtav da sve nakon troga računam kao sudačku nadoknadu. Ali tada je ubijen prvi puta. Kad su ga pretukli dok je radio ono što je jedino znao i morao – ubijen je drugi puta. Kada su ga uz pomoć policije iz navodno braniteljskog šatora izbacili na ulicu – ubijen je treći puta.

Toni Hnojčik je tako 28. ožujka 2018. godine već odavno bio mrtav. Datum kada je proglašen tehnički mrtvim samo je puki statistički podatak. Razlog smrti upisan u medicinsku dokumentaciju važan je samo kao dio bolničkog protokola.

Toni je i dalje fotografirao, ljudi su ga sretali – na ulici, u kafićima, na raznim događajima, pa i u ovoj dvorani gdje sam ga i ja posljednji put vidioi. Hodao je, snimao, šalio se, zvao ljude na pivo…Kao da je živ, a više nije bio.

Ovo na kraju nije bila smrt nego se Tonijevo tijelo ugasilo. Pregorjelo. Nestalo mu goriva. Baš me briga ima li života nakon smrti. Mnogo je važnije ima li života prije smrti. Toni Hnojčik živio je kako je htio, bez zadrške i bez ostatka. Dakle, živio je. Ali je i ubijen mnogo ranije nego što je umro. Bila ga je teško gledati mrtvog kako se s mukom pravi da je živ. Ali najteže je, kao i obično, bilo njemu.

Jebiga Toni, netko je ovo morao reći kad već ti nisi. A kad je već tako najpoštenije je da to kažem ja. A i najlogičnije. Uostalom oduvijek se znao red: tvoje su fotke, a moj je tekst.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Fra Ma Fu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: