Dugo nisam vidio knjigu koja je pisana ozbiljno, a da me cjelokupni sadržaj zapravo opušta. To su odlike iskusnih majstora teksta i pera, bilo da riječima kazuju ili kičicom prikazuju. I kada se dvojica takvih majstora udruže, rezultat može biti jedino ovakva prekrasna knjiga koja čitatelja (i gledatelja) jednostavno ponese.

Svaki odrastao čovjek nosi u sebi nešto dječjega i kažu, dok je tako, on živi i lakše podnosi ovaj ne baš jednostavan život. I zato svi mi odrasli pamtimo našu prvu slikovnicu, sjećamo se kada nam je netko donio i poklonio je ili kada smo je i gdje držali u ruci i prelistavali. Slikovnice su jedno od glavnih obilježja našeg djetinjstva i prvo sam pomislio, ugledavši slikovnicu-knjižicu VIROVITICA KROZ STOLJEĆA Stanka Bešlića i Gorana Gazdeka, koliko će se djece obradovati toj slikovnici.

Upućenima u upravljanje marketingom, dobro je poznata jedna od strategija za postizanje veće razine prodaje proizvoda na željenom ( ciljnom ) tržištu, pod nazivom marketing – mix.

Fotografija nasmijanog i malo omršavjelog građanina Ive Sanadera u dnu naslovne stranice Jutarnjeg lista od prije nekoliko dana djelovala mi je kao – šaka u oko! Zapitao sam se: zar smo zaista svi ovce, zar je nastupila hrvatska kolektivna demencija? Još neke informacije proteklih dana nameću pitanje: radi li se o smišljenom zaglupljivanju naroda, o stvaranju apatije, o stvaranju depresije i odgovara li takvo stanje u društvu vladajućoj pseudo-eliti?

Dok sjedim na terasi uz jutarnju kavicu, iz susjedstva dopire poznati glas poduzetnika, koji razgovara mobitelom s nekim s kim ima vjerojatno neraščišćene odnose. Naime, to sudim po tome što je tako glasno se opravdavao, gotovo vikao, da bi ga mogao ćuti sugovornik s druge strane žice i bez telefona.

Da, Hrvatska podsjeća na slamu, suhu slamu, nekontrolirani požar je neposredna opasnost. U opasnosti je Hrvatska, njen opstanak, njena budućnost! Šokantna ocjena i volio bih da je netočna. Oni koji tvrde drugačije ili su naivni optimisti ili ne govore narodu istinu. Manipuliraju narodnim osjećajima kupujući vrijeme i vjerujući u čudo – da će ojađeni i u većini bijedni hrvatski narod prihvatiti bajke koje im Vlada Jadranke Kosor priča, ali i mjere harača kojima su dovedene u pitanje mnoge egzistencije, planovi, nade, ali i temeljne ustavne vrijednosti moderne i neovisne Hrvatske.

Kad počnem nešto pisati, ponekad mi se čini, kao da nešto od nekoga «posuđujem»!? I ne rijetko pitam se: «Zar baš to, ili vrlo slično, već netko prije mene nije napisao? Iskreno, nisam uvijek siguran!? Ali, ako je i napisao, pa onda bi to bilo prepisivanje ili blaže rečeno kopiranje. A to bi bilo ružno, pa i sramota, zar ne?

Mudrijaši iz Banskih dvora i s Pantovčaka smatraju da krizu moraju solidarno rješavati umirovljenici, učenici, poljoprivrednici, branitelji i radnici, jednom riječju građani. Da, kada je u pitanju globalna kriza čiji nas krak tek sada udara jačinom zamaha golf palice od koje igrač može oglušiti, ali nikako ne za onaj, veći dio, koji su sami izazvali i čijim udarcima odolijevamo već godinama. Pa nisam ja kriv, a globalna recesija nikao, što Hrvatska ima 126 gradova i 429 općina, dvostruko više od jedne Engleske koja pak ima 15 puta više stanovnika nego Hrvatska i što neki načelnici imaju veće plaće nego ministri.

Prvo sam pomislio kako bi valjalo napisati otvoreno pismo Jadranki Kosor, novoj premijerki Hrvatske, zatim, kako bi valjalo pronaći jedan moj članak iz davne 1972/ 1973. objavljen u Studentskom listu pod naslovom «Kome oduzeti kuće?», napisan u vrijeme osnivanja komisija za ispitivanje porijekla imovine i prilagoditi glavne teze ovom vremenu, zatim sam razmišljao ima li uopće smisla išta pisati i objavljivati kada mnogi glasovi i poruke odbijaju se kao valovi o granitne stijene ili kao da se poručuje nešto posve gluhima, pokazuje potpuno slijepima…

Ima još nešto tragičnije za Hrvatsku od televizijskog kršenja zakona i novinarske služinčadi a to je da budući hrvatski predsjednik postane čovjek koji će možda kazati da je i autor pjesme «Jasenovac i Gradiška stara» i svi junaci iz te tragičnice, a spominje se i Maks osobno, zaslužili najoštriju kaznu ali su se, eto, i oni borili za interese Hrvatske na neki svoj način – maljem, kamom, nožem, kamenom, plinom, streljivom, dravskom, savskom i dunavskom vodom, pjesmom te rasnim zapovijedima, uredbama i zakonima.

Kasna jesen 2009. Na stolu premijerke Jadranke Kosor zazvoni telefon: 'Gospođo Kosor, imate poziv od ministra unutarnjih poslova.' 'Što sad hoće? U poslu sam!' 'Neće mi reći, samo kaže da je hitno.' 'Dobro, spojite ga...' 'Gospođo predsjednice Vlade, kao ministar unutarnjih poslova molim odobrenje da protiv prosvjednika smijemo upotrijebiti pendreke i suzavac. Stvari izmiču kontroli...'

Pomalo se približavam stanju, da postajem sam protiv «svih». Ili mi se to tako čini. A zašto je to tako? Je li problem u meni? I dok razmišljam hodajući nogostupom, nagazih na ništa drugo, nego pseće GOVNO i to vjerojatno od susjedovog psa, koji je inače veliki ljubimac životinja. E samo mi je to trebalo! Kako ću sada u tramvaju «mirisati»?